Skip to navigation – Site map
Uvodnik

Zakonodavni izbor i njegova opravdivost

Uvodna napomena
Legislative Action and Its Justifiability. Introductory Remarks
Andrej Kristan
Translated by Luka Burazin
p. 7-12

Full text

  • 1

1Luc J. Wintgens oblikovao jerazmjenski model(engl.trade-off model) društvenoga ugovora, na temelju kojega svaki zakonodavni izbor zahtijeva opravdanje. U ovome broju Revusa, njegov je članak objavljen u prijevodu na slovenski jezik pod naslovomZakonoslovje. Nov nauk za zakonodajno delovanje.(Zakonoslovlje. Nova normativna teorija o zakonodavnom djelovanju.). Prema Wintgensu, opravdivost zakonodavnog činjenja, izostanka donošenja zakona ili izostanka promjena postojećih zakona ovisi o trenutnoj sukladnosti određenog zakonodavnog izbora četirima načelima zakonoslovlja. Riječ je o sljedećim načelima: načelo alternativnosti, načelo normativne gustoće, načelo temporalnosti i načelo koherentnosti.1 Ovdje ih neću posebno razmatrati jer bih vašu pažnju želio usmjeriti na druge dvije osnove koje mogu poslužiti kao temelj mogućeg razvoja testova opravdivosti zakonodavnih izbora.

2 Prvo, vidjet ćemo da čak i na temelju alternativnog modela društvenog ugovora (tj. na temelju „opunomoćiteljskog modela“ (engl. „proxy model) društvenog ugovora) zakonodavci trebaju obrazložiti svoj izbor. Potom ću ukratko razmotriti Pfersmannovu rekonstrukciju pojma pravne države, ustvrđujući da je zakonodavčeva obveza obrazlaganja svoga izbora inherentna upravo ovom zahtjevu suvremene ustavne države. Na taj ćemo način pred sobom imati tri različita temelja, tj. tri različite referentne točke za razvoj testa (ili testova) opravdivosti zakonodavnih izbora u svijetu globalne vladavine prava i ustavne demokracije. Međutim, kako prednost treba dati ishodištu, osvrnimo se prvo na ideju o društvenom ugovoru iz razdoblja prosvjetiteljstva.

3 Za razliku od „razmjenskog modela“ društvenog ugovora, u njegovoj ranijoj koncepciji – ponekad nazivanoj „opunomoćiteljski model“ – ograničenja koja slobodi nameće suveren imaju apsolutnu prednost pred ograničenjima koje si osoba sama nameće, tj. prema unutrašnjim ograničenjima slobode. Kao što Wintgens pokazuje na stranicama koje slijede, ta apsolutna prednost koju vanjska ograničenja slobode imaju pred unutrašnjima posljedica je prosvjetiteljske ideje o društvenom ugovoru. S idejom društvenog ugovora, „racionalno političko društvo zamijenilo je naravno političko društvo“ većih nejednakosti i nepredvide uporabe sile. Pristanak na ugovor „uključuje“ – prema spomenutim shvaćanjima – „punomoć suverenu“, na temelju koje podanici „pristaju pridržavati se svakog suverenovog vanjskog ograničenja slobode, kakav god sadržaj da mu bio“. Ta je punomoć suverenu, prema prosvjetiteljskim shvaćanjima, opća. Stoga, ona opstaje onoliko dugo koliko je osigurana njezina opća svrha. Ta svrha može biti, primjerice, osobna sigurnost, kao kod Hobbesa, ili jednakost, kao kod Rousseaua.

4 Wintgens nas podsjeća i na to da je Rousseau društvenim ugovorom nazivao ona „istinska načela javnoga prava“ koja se odnose na uspostavu institucija (a ne na sadržaj odluka koje iz njih proizlaze). Dodajem ovome da je to ono što mi danas nazivamo „ustavom“. To je empirijsko pitanje, ali može se provjeriti i vidjeti da značajan broj ustava na svijetu (između ostalih, i hrvatski i slovenski i srpski) sadrži odredbe o onome što danas poznajemo kao „predstavničku demokraciju“. I ovdje želim iznijeti svoj prvi argument.

5 Kad opunomoćiteljski model društvenoga ugovora ima oblik predstavničke demokracije, zakonodavci bi svoje izbore trebali obrazložiti i to bi trebali učiniti na određeni način. Ali, zašto?

6 Razlog mojoj tvrdnji jednostavan je:

7 U predstavničkoj demokraciji narod izvršava svoje ovlasti putem predstavnika (zastupnika). Ovi su, u pravilu, izabrani na mandat od četiri, pet ili više godina (ovisno o sustavu). U međuvremenu, oni su dužni donijeti konkretne, ponekad vrlo stručne odluke (o tome što je već normativno uređeno i kako je točno uređeno). Uzmimo kao primjer samo zakone o GMO. U obrazloženjima uz naše zakone, te bi zakonodavne odluke trebale izrijekom, i što je moguće sveobuhvatnije, biti povezane s posebnim, iako apstraktnim vrijednostima i interesima. U suprotnome, biračko tijelo, koje nema odgovarajuća znanja (za koja zastupnici i njihovi pomoćnici od birača primaju plaću), ne može ispitati zakonodavnu odluku.

8 Na ovome bih mjestu trebao posvetiti više vremena da pokažem zašto zakonodavac treba izraziti upravo vrijednosti i interese. Međutim, uvjeren sam da je opća ideja shvaćena. Podloga mome razmišljanju jest da bi birači, kada pristupaju glasovanju, trebali moći prosuditi odražava li određeni zakonodavni izbor njihova stajališta, uvjerenja i mišljenja, koja imaju nešto općenitiju i apstraktniju narav u odnosu na dotični zakonodavni izbor. Zbog toga obrazloženje zakona mora uključivati vrijednosno i interesno utvrđivanje ne samo pozitivnih, nego i negativnih učinaka izvršenih izbora. (Konstatirajmo jednu ponešto iznenađujuću stvar: taj je standard viši od onoga koji se uobičajeno propisuje za obrazloženja sudskih odluka.)

9 Kao što se može vidjeti, čak i u opunomoćiteljskom modelu društvenog ugovora suvremeni zakonodavci trebaju obrazložiti svoje postupke. A o tome je li ono što su učinili opravdano ili ne, odlučuju birači na izborima. Međutim, ako zakonodavni postupci nisu obrazloženi na gore opisani način, oni – zbog toga – nisu čak ni opravdivi, jer ih birači ne mogu ispitati na temelju posebnih vrijednosti i interesa, koji ih potiču da glasuju za jednog kandidata, prije nego li za njegova političkog protukandidata.

10 Sada možemo prijeći na moj drugi argument, tj. pokazati na koji je način obveza obrazlaganja inherentna regulacijskoj ideji pravne države.

  • 2
  • 3 Otto Pfersmann, Prolégomènes pour une théorie normativiste de l'»Etat de droit«, u: Olivier Jouanja (...)
  • 4 Kritički osvrt na ovu intrigantnu i eruditsku knjigu bit će objavljen u idućem broju Revusa (2011) (...)

11 Ako je gornji argument bio jednostavan, ovaj je nešto složeniji. U ovome času ne želim ulaziti u problembitno osporavanih pojmova(Galliejev izraz, 1966.). Reći ću tek da sekad je riječ o pojmu pravne države2jedan od dva načina svođenja tog problema na najmanju mjeru ili njegova potpuna uklanjanja može naći, prema mojem mišljenju, u Pfersmannovoj Prolegomeni normativnoj teoriji pravne države.3 (Drugi način koristi se u: Francisco J. Laporta, El imperio de la ley, Madrid, Trotta, 2007.4) Doduše, Pfersmann ne spominje problem bitno osporavanih pojmova. Niti spominje ikakvanačela zakonoslovlja. Stoga, ono što kanim učiniti je sljedeće. Postupno ću izložiti ono što Pfersmann kaže o pravnoj državi te ću njegov sadržaj dopuniti ponešto drukčijom artikulacijom.

  • 5 Za podrobniji prikaz (iako bez izričitog upućivanja na načela zakonoslovlja), vidi Revus (2009) 9, (...)

12 Krenimo redom. Prvo ćemo razlučiti jezgreni pojam pravne države. (Pfersmann govori o formalnom pojmu.) Potom ćemo govoriti o tri različite dimenzije ili proširenja te jezgre. (Pfersmann govori o raznim sadržajnim pojmovima.) Zakonodavčeva obveza obrazlaganja svojih izbora proizlazi iz onoga što nazivam drugim proširenjem pravne države. Međutim, postoje još neka načela zakonoslovlja koja se mogu artikulirati na temelju ovoga modela pa ću započeti kratkim prikazom čitave ideje.5

13 Jezgreni (ili formalni) pojam pravne države – u daljnjem tekstu PD0 – zahtijeva uvođenje ovlašćujuće norme kojom se monopolizira uporaba nasilja i pretvara u pravno autoriziranu suverenovu uporabu sile. Bez te ovlašćujuće norme ne može se govoriti o postojanju pravnog sustava ili države.

14 Drugi je zahtjev jezgrenog pojma pravne države prospektivnost i javnost normi koje potječu od suverena. Ako nisu prospektivne i javne, norme ne mogu učinkovito usmjeravati naše ponašanje. Drugim riječima, ne mogu se smatrati pravom u pravom smislu te riječi.

15 Prvo proširenje pravne države – nazovimo ga PD1 – služi umanjivanju uporabe sile kod neposrednog izvršavanja suverenovih ovlasti. U cilju što je moguće duže odgode uporabe fizičke sile, zahtjev prvog proširenja je dvostruk: (i) uvođenje zabrane neposredne uporabe sile i (ii) pridruživanje toj zabrani i obveze podastiranja svakoga sukoba pred treću stranu.

16 Time se smanjuje izvršavanje sile. Međutim, i dalje se ostavlja zakonodavnim i sudbenim tijelima da odlučuju na arbitraran način.

17 U cilju sprječavanja arbitrarnosti, svako izvršavanje ovlasti u svojoj osnovi treba biti uvjetovano. Taj korak možemo nazvati drugim proširenjem pravne države – ili, ukratko, PD2. Ono smanjuje arbitrarnost i granice ovlasti slobodne procjene. Međutim, u svojem skrajnjem obliku, ono bi isključilo i slobodu, i to ne samo tijela vlasti, nego i osoba, jer su i one, u pravilu, ovlaštene birati između raznih mogućnosti djelovanja. Liberalno tumačenje pravne države izbjegava navedeni problem razlikovanjem privatne i javne sfere. Na taj način dobivamo dvije grupe adresata pravnih normi: pojedince i službene osobe.

18 Kad je riječ o pojedincima, njihova mogućnost izbora, prema liberalnom tumačenju, ne bi trebala biti ograničena. Dapače, trebalo bi ju proširiti. S druge strane, službene bi osobe trebale imati najmanju mogućnost izbora.

19 Prvo, takav bi sustav osigurao predvidivost i pravnu sigurnost, što znači i to da bi zakone trebalo mijenjati rijetko. Štoviše, popis mogućih izbora trebao bi biti što određeniji.

20Budući da je zakonodavac ovlašten, na temelju ustava, izvršiti neke izbore, svaka njegova odluka treba biti popraćena „obrazloženjem“. I zbog toga što je svaki izbor koji učine mjerodavne vlasti dvojben (zbog arbitrarnosti), razloge za izbor neke od brojnih mogućnosti treba objaviti (kako bi ih se moglo ispitati).

21 Iz takve artikulacije pravne države izveli smo pet različitih načela zakonoslovlja, na osnovi kojih treba opravdati zakonodavne radnje: prva dva su načelo prospektivnosti i javnosti, treće je načelo stabilnosti, četvrto je načelo utvrđivanja mogućih izbora te peto, načelo sveobuhvatnosti obrazloženja.

22 Kao što se može vidjeti, zadnje načelo proizlazi kako iz određene rekonstrukcije pojma pravne države kao regulacijskog ideala, tako i iz opunomoćiteljskog modela društvenog ugovora, spojenog s predstavničkom demokracijom. Pažljiv čitatelj Wintgensonova članka objavljenog u ovom broju Revusa opazit će da je moguće postojanje određene napetosti između načela stabilnosti (koje proizlazi iz pojma pravne države) i načela temporalnosti (koje se javlja u razmjenskom modelu društvenog ugovora). Iz razloga na kojima ovdje neću ustrajati, taj je rezultat dobrodošao. Konačno, sada raspolažemo s tri različite osnove, tj. tri referentne točke za razvijanje uravnoteženog testa (ili testova) opravdivosti pojedinog zakonodavnog izbora. Međutim, to je tek pripremni korak k mogućoj razradi još preciznijih standarda vrednovanja različitih oblika zakonodavnih radnji (npr. činjenja, nečinjenja).

Top of page

Bibliography

Andrej Kristan, 2009: Tri razsežnosti pravne države. Revus – European Constitutionality Review (2009) 9. 65–89. URL: http://www.revus.eu.

Francisco J. Laporta 2007: El imperio de la ley: una visión actual. Madrid: Trotta.

Otto Pfersmann, 2001: Prolégomènes pour une théorie normativiste de l'»Etat de droit«. In: Olivier Jouanjan (ed.), Figures de l'Etat de droit. Le Rechtsstaat dans l'histoire intellectuelle et constitutionnelle de l'Allemagne, Strasbourg, Presses Universitaires de Strasbourg (Coll. URS-Institut de recherche Carré de Malberg). 53–78.

Luc J. Wintgens, Zakonoslovje. Novi nauk o zakonodajnem delovanju, Revus – European Constitutionality Review (2011) 15, 13–41. URL: http://www.revus.eu.

Top of page

Notes

1

Luc J. Wintgens, Zakonoslovje. Novi nauk o zakonodajnem delovanju, RevusRevija za evropsko ustavnost (2011) 15, 13–41 (URL: http://www.revus.eu).

2

Tu svjesno ne radim razliku između pojmova pravna država i vladavina prava.

3 Otto Pfersmann, Prolégomènes pour une théorie normativiste de l'»Etat de droit«, u: Olivier Jouanjan (ur.), Figures de l'Etat de droit. Le Rechtsstaat dans l'histoire intellectuelle et constitutionnelle de l'Allemagne, Strasbourg, Presses Universitaires de Strasbourg (Coll. URS-Institut de recherche Carré de Malberg), 2001, 5378.

4 Kritički osvrt na ovu intrigantnu i eruditsku knjigu bit će objavljen u idućem broju Revusa (2011) 16, popraćen Laportinim odgovorom.

5 Za podrobniji prikaz (iako bez izričitog upućivanja na načela zakonoslovlja), vidi Revus (2009) 9, 65–89 (URL: http://www.revus.eu).

Top of page

References

Bibliographical reference

Andrej Kristan, « Zakonodavni izbor i njegova opravdivost », Revus, 15 | 2011, 7-12.

Electronic reference

Andrej Kristan, « Zakonodavni izbor i njegova opravdivost », Revus [Online], 15 | 2011, Online since 10 June 2012, connection on 27 May 2017. URL : http://revus.revues.org/2027

Top of page

About the author

Andrej Kristan

suurednik Revusa

Pravni fakultet Sveučilišta u Genovi

By this author

Top of page

Copyright

All rights reserved

Top of page
  • Revues.org