Skip to navigation – Site map
Pravo in morala

Logika dokazivanja mogućnosnih tvrdnji

Pozitivan argument u korist uključnog pravnog pozitivizma i moralnih temelja prava
The Logic of Showing Possibility Claims: A Positive Argument for Inclusive Legal Positivism and Moral Grounds of Law
Kenneth Einar Himma
Translated by Ana Burazin and Luka Burazin
p. 49–76
This article is a translation of:
The Logic of Showing Possibility Claims

Abstracts

In this essay, I argue for a view that inclusive positivists share with Ronald Dworkin. According to the Moral Incorporation Thesis (MIT), it is logically possible for a legal system to incorporate moral criteria of legality (or “grounds of law,” as Dworkin puts it). Up to this point, the debate has taken the shape of attacks on the coherence of MIT with the defender of MIT merely attempting to refute the attacking argument. I give a positive argument for MIT. I begin with an explanation of the logic of establishing possibility claims, such as MIT. At the outset, it is worth noting that the logic of establishing possibility claims is very different from the logic of establishing contingent descriptive claims or necessary claims. For this reason, some explication of the relevant features of the semantics of modal logic will be necessary here. Once the structural framework is adequately developed, the argument for MIT will be grounded on the strength of a thought experiment of a surprisingly simple kind. Indeed, the argument is inspired by a Razian argument for the possibility of a legal system without coercive enforcement machinery; on his view, a society of angels could still have a system of law without any coercive machinery. My argument will possess two theoretically important qualities that are also possessed by Raz’s powerfully simple, but ultimately unsuccessful, argument.

Top of page

Full text

1 Uvod

1U ovome radu zalažem se za stajalište koje uključni pozitivisti dijele s Ronaldom Dworkinom i zagovornicima jake prirodnopravne struje:

  • 1 Kriterije pravnosti nazivat ću i „kriterijima prava”. Nekoć su kriterije pravnosti pozitivisti obič (...)
  • 2 Naravno, Dworkin i prirodnopravni teoretičari iznose snažniju tvrdnju o odnosu između temelja/krite (...)

Teza o uključenosti morala (TUM): Logički je moguće da pravni sustav uključuje moralne kriterije pravnosti1 (ili, kao što to Dworkin kaže, „temelja prava”).2

  • 3 Skup je prebrojivo beskonačan ako i samo ako se njegovi elementi mogu jednoznačno preslikati u prir (...)

2Ovdje vrijedi istaknuti da se TUM-om iznosi vrlo slaba tvrdnja. TUM-om se ne stvara čak niti dojam da se išta želi izreći o zbiljskim (ili postojećim) pravnim sustavima. Prvo, TUM-om se ne ustvrđuje niti sugerira da u zbiljskome svijetu (tj. logički mogućem svijetu koji nastanjujemo, a koji je jedan od neprebrojivo beskonačno mnogo logički mogućih svjetova3) pravni sustavi postoje, postojali su ili će ikada postojati. Drugo, TUM-om se ne ustvrđuje niti sugerira išta o vjerojatnosti postojanja takvih sustava – izuzev tvrdnje da ta vjerojatnost nije jednaka nuli. Njime se tvrdi tek sljedeće: među neprebrojivo beskonačnim brojem logički mogućih svjetova barem je jedan logički moguć svijet u kojemu postoji nešto što se smatra „pravnim sustavom” s moralnim temeljima prava. Odnosno, TUM-om se ustvrđuje ono što ću nazvati „mogućnosnom tvrdnjom”.

  • 4 Za raspravu o tome zašto je Razov argument neuspješan vidi u nastavku na str. 70–71.

3Započet ću s objašnjenjem logike dokazivanja mogućnosnih tvrdnji, poput TUM-a. Na samome početku vrijedi istaknuti da se logika dokazivanja mogućnosnih tvrdnji uvelike razlikuje od logike dokazivanja kontingentnih opisnih tvrdnji ili nužnih tvrdnji. Zbog toga će ovdje biti nužno dati neko objašnjenje važnih obilježja semantike modalne logike. Jednom kad se strukturni okvir na odgovarajući način razradi, argument u prilog TUM-u zasnivat će se na iznenađujuće jednostavnom mislenom eksperimentu. Zapravo, argument crpi nadahnuće iz Razova argumenta u korist mogućnosti postojanja pravnog sustava bez prisilne izvršne mašinerije; prema njemu, društvo anđela moglo bi imati sustav prava iako ne postoji nikakva prisilna mašinerija. Moj argument sadržavat će dvije teorijski važne značajke koje obilježavaju i Razov snažno jednostavan, ali u konačnici neuspješan argument.4

2 Vrste teorije prava i teza o uključenosti morala

4Postoji nekoliko različitih vrsta teorije prava. Empirijska teorija prava u pravilu se bavi utvrđivanjem ili objašnjavanjem određenih obilježja ili značajki postojećih pravnih sustava; takva je teorija barem po svojoj naravi opisna te se usredotočuje na kontingentne značajke pravnih sustava koji se istražuju. Primjerice, empirijska teorija prava mogla bi se baviti utvrđivanjem ili objašnjavanjem sadržaja pravnih normi kojima se u SAD-u navodno uređuje privatnost informacija. Slično tomu, takva bi se teorija mogla baviti objašnjavanjem funkcije kojoj navodno služi neki skup pravnih praksi u Kolumbiji. Nasuprot tomu, normativna teorija prava uglavnom se bavi određivanjem značajki koje pravne norme ili institucije moraju imati da bi bile moralno legitimne. Primjerice, normativni teoretičar prava mogao bi tvrditi da pravo, kao stvar supstantivne moralne teorije, treba zaštititi privatnost informacija na niz određenih načina ili da redarstvene snage države opravdano provode samo određene vrste zaštite privatnosti informacija.

5Međutim, pojmovnim teorijama prava pokušava se pristupiti temeljnom pitanju koje normativne i opisne teorije prihvaćaju zdravo za gotovo – a to je pitanje utvrđivanja naravi prava kao takvog – te se njima stoga pokušava odgovoriti na pitanje Što je to pravo?” Pojmovne teorije pokušavaju identificirati ona obilježja i značajke koji prema našem pojmu prava čine narav prava kao takvog pa tako razlikuju entitete koji se valjano mogu okarakterizirati kao pravo” od entiteta koji se ne mogu valjano okarakterizirati kao pravo”. Te teorije u pravilu izražavaju ili podrazumijevaju pojmovno nužne uvjete glede toga što se smatra pravom te se općenito mogu podvesti pod sljedeću shemu:

U bilo kojem društvu s pravnim sustavom S nužno postoji skup uvjeta c1, c2,, cj, takvih da za bilo koju normu N, N je pravo u društvu S ako i samo ako N ispunjava uvjete c1, c2,, cj.

6Pozitivisti i prirodnopravni teoretičari uvjetima c1,, cj (gdje j predstavlja arbitrarni prirodni broj) pridaju različite nazive, od „kriterija pravnosti”, „kriterija pravne valjanosti” do „kriterija valjanosti”. Ronald Dworkin naziva ih temeljima prava”. Ja ću te izraze koristiti naizmjence, pod pretpostavkom da razlike koje među njima postoje, ma kakve one bile, nisu od važnosti za argument ovoga rada.

7U svezi s tim temeljnim problemom redovito postoje tri glavna problema. Prvo, potrebno je objasniti imaju li temelji prava nužno status prava; pozitivizam, primjerice, smatra da temelji prava jesu pravo, ali nisu pravno valjani. Drugo, ako je tomu tako, potrebno je objasniti zašto temelji prava imaju status prava; pozitivist tvrdi da konvencionalno pravilo priznanja kojim se definiraju temelji prava ili kriteriji pravne valjanosti ima status prava na temelju toga što ga u praksi primjenjuju oni koji u pravnom sustavu izvršavaju funkciju nositelja pravne vlasti. Treće, potrebno je objasniti uvjete postojanja za pravni sustav; pozitivizam smatra da pravni sustav postoji kad postoji konvencionalno pravilo priznanja koje u praksi primjenjuju nositelji pravne vlasti te kada se građani uglavnom pokoravaju zakonima pravno valjanima na temelju pravila priznanja.

  • 5 Hart (1996: 185–186).

8Neki od najvažnijih sporova u području pojmovne teorije prava tiču se pitanja postoji li pojmovni odnos između temelja prava i moralnih načela – spor koji je započeo prije mnogo godina između pozitivista Jeremyja Benthama i klasičnog prirodnopravnog teoretičara Tome Akvinskoga i koji se i danas vodi između neoprirodnopravnih teorija, Dworkinova konstruktivizma, uključnog pozitivizma i isključnog pozitivizma. Pravni pozitivizam zapravo je nastao kao odgovor na prirodnopravno stajalište prema kojem nepravedni zakoni ne mogu postojati zato što postoje nužni moralni kriteriji pravne valjanosti – nužni u smislu da vrijede za sve moguće pravne sustave, ograničavajući u svakome od njih sadržaj prava. Pravni pozitivisti, počevši s Johnom Austinom i Jeremyjem Benthamom, tu su snažnu tezu osporavali, prihvativši kao dio temelja svoje teorije tezu o odvojivosti: prema tezi o odvojivosti ne postoje pojmovno nužni moralni temelji prava (ili kriteriji valjanosti). Prema pozitivistima, pravo i pravni sustavi društveni su artefakti koje stvaraju ljudi – a artefaktno svojstvo institucija i normi proteže se takoreći do najniže razine, do temelja prava. Kako je to iznio H. L. A. Hart, „to da zakoni reproduciraju ili zadovoljavaju određene zahtjeve morala, iako su to zapravo često činili, nije ni u kojem smislu nužna istina.”5

9I dok i dalje postoje nesuglasice glede pitanja uključuju li nužno temelji prava moralna načela, znatan dio nedavne rasprave u pojmovnoj filozofiji prava o teorijski istaknutim odnosima između prava i morala bio je usredotočen na to je li moguće da temelji prava uključuju moralna načela. Korijeni te rasprave, koja je postala središnjim pitanjem među pravnim pozitivistima tijekom posljednjih petnaest godina, mogu se pronaći u Dworkinovim utjecajnim ranim kritikama pravnoga pozitivizma. U razdoblju od sredine do konca 1970-ih, Dworkin je tvrdio da pravnom pozitivizmu nedostaju sredstva kojima bi objasnio ulogu koju u sudskom rasuđivanju i odlučivanju imaju moralni standardi i rasuđivanje. Kako on to (ponešto zavaravajuće) kaže u „Modelu pravila II”:

  • 6 Dworkin (1977: 40–41). Ovdje kažem „zavaravajuć” zbog toga što kaže da ta moralna načela imaju stat (...)

Njihovo podrijetlo kao pravna načela ne leži u određenoj odluci nekog zakonodavnog tijela ili suda, nego u osjećaju prikladnosti koji se s vremenom razvio u struci i javnosti. Njihova kontinuirana snaga ovisi o održavanju tog osjećaja prikladnosti. Kada se više ne bi činilo nepravičnim ljudima dopustiti da ostvare korist od protupravnih djela koja počine ili pravičnim oligopolima koji proizvode potencijalno opasne strojeve nametnuti posebne terete, ta načela, čak i ako od njih nikada nije bilo odstupljeno ili nikada nisu bila ukinuta, u novim predmetima više ne bi bila od neke važnosti.6

10Prema Dworkinu, pravnici i suci svoje argumente redovito temelje na moralnim načelima koja status prava imaju ne zato što su bila formalno ili službeno proglašena nego zbog svojeg moralnog sadržaja.

11U pogledu toga kako odgovoriti na Dworkinov argument pozitivisti su se podijelili. Isključni pozitivisti, poput Josepha Raza, Scotta Shapira, Andreia Marmora i Briana Leitera, odbacili su dworkinijansku tvrdnju da ta moralna načela imaju status prava na temelju svojega sadržaja. Isključni su pozitivisti tako prihvatili i branili tezu o izvorima kojom se osporava mogućnost postojanja pravnih sustava s moralnim kriterijima pravne valjanosti. Uključni pozitivisti, poput Julesa Colemana, Matthewa Kramera, Wilfrida Waluchowa i mene, prihvaćaju ono što ću nazvati tezom o uključenosti morala, a koju ću ponoviti u ponešto izmijenjenom izričaju:

Teza o uključenosti morala (TUM): Postoji logički moguć pravni sustav u kojemu temelji/kriteriji prava (ili kriteriji pravne valjanosti) uključuju neke moralne norme.

12Iako taj izričaj redovito koriste uključni pozitivisti, njega prihvaća i stanovit broj drugih teoretičara: isto stajalište dijele i istaknuti prirodnopravni teoretičari poput Tome Akvinskoga i Blackstonea (ako je logički nužna istina da temelji/kriteriji prava uključuju moralne norme, logično slijedi TUM), neki neoprirodnopravni teoretičari i Ronald Dworkin. Istina je da svaki od tih teoretičara ponešto snažnije zagovara tvrdnju o pojmovnom odnosu između morala i temelja/kriterija prava; međutim, ta snažnija stajališta logički podrazumijevaju slabiju tvrdnju uobličenu kao TUM.

13Važnosti rasprave dodatno je pridonijela pojava stajališta koja se smještaju između pravnog pozitivizma i najsnažnijeg oblika prirodnopravne teorije, koji se tradicionalno tumači kao osporavanje teze o odvojivosti. Ta važna nova stajališta uključuju Dworkinovu zrelu „treću teoriju prava” i neoprirodnopravna stajališta poput onoga Marka Murphyja, prema kojemu je logički nužno da su zakoni moralno problematičnog sadržaja manjkavi qua pravo. Razvoj tih suparničkih stajališta potiče trajnu raspravu o tome je li TUM istinit.

14Naravno, TUM je pojmovna tvrdnja – i k tome vrlo slaba. Ona se ne tiče onoga što je nužno ili čak zbiljsko, a što bi je učinilo djelomično empirijskim pitanjem; ona se tiče onoga što je moguće. Njome se samo tvrdi da je za pravni sustav logički moguće da ima moralne temelje prava; drugim riječima, tvrdi se da su naši pravni pojmovi konzistentni s postojanjem moralnih temelja valjanosti – a ta je tvrdnja na meti, primjerice, Razova argumenta o vlasti (autoritetu) kojim se osporava logička kompatibilnost moralnih temelja prava s pojmom pravne vlasti (autoriteta). Tvrdnje o tome što je samo logički, metafizički ili pojmovno moguće posebno je teško braniti. Kako bi se ta vrsta tvrdnje dokazala, treba dokazati da je moguće smisleno zamisliti pravni sustav s moralnim temeljima prava. To uključuje dokazivanje da postojanje pravnoga sustava s moralnim temeljima prava nije protuslovno ni samome sebi ni drugim ključnim doktrinama teorije prava. Mogućnosne ili koherentnosne tvrdnje poput ovih teško nalaze potporu u pozitivnim argumentima. Stoga se vodi rasprava u kojoj zagovornik stajališta da je moralno utemeljenje prava nemoguće daje argumente kojima želi dokazati da je postojanje takvih temelja logički nekonzistentno s nekom drugom vjerojatnom pojmovnom istinom o pravu.

15U tom pogledu rasprava nalikuje raspravi o logičkoj koherentnosti samoga pojma svesavršenoga Boga. Netko tko odbacuje stajalište da je taj pojam koherentan obično iznosi argumente u prilog navodnoj pojmu implicitnoj nekonzistentnosti: primjerice, tvrdilo se da biće ne može istodobno biti savršeno milosrdno i savršeno pravično: savršena pravednost uvijek zahtijeva (kako po prilici glasi argument) da se prema osobi postupi onako kako ona to zaslužuje, dok savršeno milosrđe zahtijeva da se prema osobi ponekad postupi manje strogo nego što to ona zaslužuje. Prema mojem saznanju, teistima nedostaje pozitivan argument u prilog konzistentnosti svih relevantnih pojmova sadržanih u složenom pojmu bića koje oprimjeruje takvo savršenstvo te se stoga usredotočuju na pobijanje argumenata kojima se ustvrđuje nekonzistentnost pojma svesavršenoga Boga. Razlog tomu jest činjenica da je vrlo teško iznijeti pozitivan argument u prilog tvrdnji da su te ideje konzistentne; nedostaje nam neposredan osjećaj glede toga koje su to tvrdnje koherentne jer se nekonzistentnost može pritajiti duboko ispod površine. Zato se struktura ovoga spora između onih koji prihvaćaju TUM i onih koji ga osporavaju obično podudara sa strukturom rasprave o koherentnosti pojma svesavršenoga Boga.

16Kao što bi i trebalo biti očitim, mogućnosne se tvrdnje teško podupiru pozitivnim argumentima. Tvrditi da je stanje stvari S moguće jest tvrditi ništa jače od sljedećega: skup propozicija koje iscrpno opisuju S logički je konzistentan ili, drugim riječima, nije sebi protuslovan. Tvrdnja, dakle, da je neko stanje stvari moguće izražava, u biti, logičku tvrdnju o skupu rečenica koje iscrpljuju opis svih teoretski istaknutih obilježja S-a – odnosno da taj skup rečenica ne sadrži rečenice koje podrazumijevaju logičko proturječje.

  • 7 Za klasičan i još uvijek koristan tekst o modalnoj logici vidi, npr., Chellas 1980.

17To ne bi smjelo biti uzrokom nikakve zabune: riječ je o jednostavnoj primjeni načela u temeljima semantike mogućega svijeta koju pretpostavljaju standardni sustavi modalne logike. Zapravo, mogući svijet redovito se definira kao maksimalno konzistentan skup rečenica.7 Skup rečenica S je maksimalan u odgovarajućem smislu ako i samo ako, za svaku propoziciju p, S sadrži jednu rečenicu koja je ili p ili ne-p. Skup rečenica S je konzistentan ako i samo ako nije slučaj da S logički implicira proturječje. Stoga, mogući je svijet skup rečenica koji sadrži jednu koja je ili p ili ne-p, za svaku propoziciju p, i koji logički ne implicira proturječje. Pozitivan argument u prilog tvrdnji da je moguće da p – shematski oblik mogućnosne tvrdnje – zahtijeva dokazivanje postojanja maksimalno konzistentnog skupa rečenica koji sadrži p.

18Prema tome, uspješan pozitivan argument u prilog TUM-a mora biti uobličen tako da dokazuje postojanje maksimalno konzistentnog skupa rečenica koji uključuje propoziciju da za neki institucionalni sustav L, L je pravni sustav koji ima moralne temelje prava. To zahtijeva dokazivanje da ne postoji nikakvo logičko proturječje između (1) tvrdnje da je L sustav prava (sa svime što to pretpostavlja u smislu pojmovno povezanih tvrdnji, primjerice, o vlasti (autoritetu), obvezi itd.) i (2) tvrdnje da L ima moralne temelje prava.

3 Ustroj rasprave između uključnog i isključnog pozitivizma

  • 8 Shapiro (1998: 469–507).

19Do sada je ponuđeno malo pozitivnih argumenata u prilog TUM-u – a svaki od njih bio je neuspješan. Rasprava bi uglavnom, prisjetit ćemo se, poprimala oblik argumenata u smislu da ne postoji nikakav konzistentan skup propozicija koji bi sadržavao sljedeće propozicije: (1) skup propozicija koji ispravno opisuje uvjete postojanja prava; (2) propoziciju da je, za neki entitet L, L pravni sustav; i (3) propoziciju da L ima moralne temelje/kriterije prava. Razov se argument temelji na tvrdnji da skup definiran pod (1) uključuje propoziciju da pravo pretendira na legitimnu vlast (autoritet) kao i propozicije koje izražavaju njegovo uslužno shvaćanje vlasti (autoriteta). Njegov argument glasi da je institucionalan sustav normi koji bi uključivao, takoreći, moralne temelje za članstvo u sustavu, logički nekonzistentan s ispunjenjem, od strane toga sustava, skupa definiranog pod (1). Prema Razu, problem je u tome što je postojanje moralnih temelja prava nekonzistentno s pojmovnom pretenzijom prava na vlast (autoritet). Slično tomu, Shapirov argument glasi da skup definiran pod (1) sadrži takozvanu tezu o praktičnoj važnosti.8 Struktura njegova argumenta posve je identična Razovoj: ideja je da se pokaže da je institucionalan sustav normi koji uključuje moralne temelje/kriterije za članstvo nekonzistentan sa skupom definiranim pod (1). Prema Shapiru, problem je u tome što su moralni temelji/kriteriji prava logički nekonzistentni s tvrdnjom da je pravo sposobno biti od praktične važnosti.

  • 9 Vidi Raz 1994.
  • 10 Raza sam kritizirao u pogledu određenog broja tih pretpostavki. Vidi, primjerice, Himma 2001a, Himm (...)
  • 11 Vidi Himma (2000: 1–43).

20Uključni pozitivisti uglavnom su branili TUM pokušavajući na pojedinačnoj osnovi pokazati da je svaki takav „argument o nekonzistentnosti” neuspješan jer se argument u pitanju oslanja na lažnu premisu, bila ona izričita ili prešutna. Uključni pozitivisti, a među njima i ja, branili su TUM od Raza dokazujući da se Razov argument oslanja na lažne tvrdnje o naravi prava ili naravi vlasti (autoriteta).9 Naime, obrana od Raza temelji se na pokušaju pobijanja jedne ili više od sljedećih triju ideja: (1) pravo nužno pretendira na vlast (autoritet); (2) autoritativne smjernice pružaju prednosne (preemptivne) razloge za djelovanje; ili (3) vlast (autoritet) je opravdana samo ukoliko njezine smjernice točnije identificiraju što bi subjekt trebao učiniti u skladu s pravim razlogom od subjektove vlastite ocjene razloga.10 Isto tako, uključni pozitivisti branili su TUM od Shapirova argumenta osporavajući ili (1) to da pozitivizam uključuje tezu o praktičnoj važnosti; ili (2) to da teza o praktičnoj važnosti implicira da se u svojim razmatranjima suci vode i pravilom priznanja i relevantnim prvorazinskim normama koje uređuju ponašanje građana.11

  • 12 Time se ne želi navesti na pomisao da ti negativni argumenti ne mogu tvoriti osnovu pozitivne obran (...)

21Od ključne je važnosti primijetiti da su u oba slučaja te obrane uključnih pozitivista „negativne” u smislu da se njima pokušava dokazati da su ti argumenti o nekonzistentnosti neuspješni – odnosno, ti negativni argumenti ograničavaju se na dokazivanje da određeni argumenti protiv TUM-a ne stoje. To vrijedi primijetiti jer, strogo govoreći, takvi argumenti ne pružaju apsolutno ništa u smislu pozitivne potpore TUM-u. Razlog tomu jednostavno su osnove logike: tvrdnja da je neki argument pogrešan ne pruža nikakav razlog za smatranje zaključka argumenta pogrešnim. Ono što to znači jest da se tim argumentima uspijeva dokazati tek da TUM nije dokazan pogrešnim. Nijedan od tih argumenata sam po sebi ne daje ikakav razlog smatrati da je TUM istinit jednostavno zato što to ne može po pravilima osnova logike.12 Dokazati, primjerice, da nije istina da pravo nužno pretendira na legitimnu vlast (autoritet) samo po sebi ne pruža nikakav razlog smatrati da bi mogli postojati moralni temelji prava. Pregled literature navodi na zaključak da je golema većina radova objavljenih tijekom posljednjih petnaest godina koji brane TUM uključivala iznošenje ove vrste negativnih argumenata. U prilog TUM-u ponuđeno je vrlo malo pozitivnih argumenata.

4 Iznošenje pozitivnog argumenta u prilog mogućnosnoj tvrdnji

22Isključivo obrambeni stav uključnih pozitivista mogao bi se na prvi pogled doimati zbunjujućim; međutim, razlog zašto je rasprava poprimila ovaj oblik jednostavno je shvatiti jednom kada postane jasno što bi uključivalo osmišljavanje uspješnog pozitivnog argumenta. Kao što se ispostavilo, stvarni je problem, u biti, u shvaćanju logike relevantnih modaliteta koje nije dovoljno dobro da bi se učinilo ono što je potrebno za osmišljavanje pozitivnog argumenta u prilog TUM-u. Pretpostavljam da je ljudima kojima nedostaje obuke u metafizici prilično teško posve shvatiti narav raznih metafizičkih tvrdnji kao i koja bi to metodologija bila ispravna, što je, naravno, tema o kojoj se i vodi spor. Kada se jednom u razgovor uvedu modaliteti kao što su nužnosni operator (odnosno, nužno je da p ili, simbolički, p) i mogućnosni operator (odnosno, moguće je da p ili, simbolički, p), logički standardi na kojima se temelji deduktivni argument postaju znatno kompliciraniji – a ta složenost odražava analognu složenost metafizike kao zasebne discipline. A ovdje možda treba shvatiti – što se često, možda baš zato što je ta misao tako očita ili nepotrebna, previđa – da je pojmovna filozofija prava ništa doli metafizika prava.

23Ovdje je korisno ponovno razmotriti pitanje koherentnosti pojma svesavršenoga bića – što je, treba primijetiti, i metafizičko pitanje. Relevantna ateistička tvrdnja je da ne postoji (da zapravo ne bi mogla postojati) stvar koja ispunjava uvjete postojanja za savršenstvo jer su neki od tih uvjeta logički nekonzistentni s drugim uvjetima. Kao što je, primjerice, prethodno istaknuto, tvrdilo se da savršeno milosrđe i savršena pravednost ne mogu biti istodobno oprimjereni u jednome biću jer su kriteriji za bivanje savršeno pravednim logički nekonzistentni s kriterijima za bivanje savršeno milosrdnim. Kao što sam, međutim, također prethodno istaknuo, teistima nedostaje pozitivan argument kojim bi se neposredno osvrnuli na pitanje konzistentnosti tako što bi dokazali da su sva savršenstva takoreći logički kompatibilna. Iako, naravno, postoje argumenti u prilog postojanju Boga (primjerice, takozvani argument inteligentnog dizajna), oni nisu neposredno usmjereni na koherentnost pojma svesavršenoga bića. Naravno, ukoliko je jedan od tih argumenata uspješan u dokazivanju postojanja svesavršenoga Boga, logično proizlazi da je pojam koherentan. Međutim, tim se drugim argumentim čak ni ne pokušava neposredno upustiti u osporavanje ateističkih argumenata o nekonzistentnosti.

  • 13 Ta je tvrdnja poduprta brojnim primjerima. Nismo mogli shvatiti kako bi, primjerice, Euklidov postu (...)

24Razlog razmjernom nedostatku pozitivnih argumenata u prilog koherentnosti pojma svesavršenoga Boga jest taj da su uz neposredno zagoravanje mogućnosnih tvrdnji (odnosno, u ovome slučaju, da je moguće da biće oprimjeruje obje savršenosti) vezane posebne poteškoće. Teško je uvidjeti kako bi se to točno mogao iznijeti pozitivan argument u prilog relevantnoj mogućnosnoj tvrdnji. Kako bi se to, primjerice, uopće počelo dokazivati da je moguće da neko biće istodobno bude i svemoguće i sveznajuće? Iako bi se moglo činiti očitim da je barem to moguće, tomu je tako zato što ne možemo uvidjeti kako bi ta dva svojstva mogla postati nekonzistentna. Ako bi nas to, posve razumno, moglo navesti da posumnjamo u postojanje bilo kakve takve konzistentnosti, naša nemogućnost da zamislimo kako bi ta dva svojstva mogla doći u sukob ne pruža nikakvu znatnu pozitivnu potporu tvrdnji da ona ne dolaze u sukob.13 Ako promislimo o tome kako pristupiti davanju pozitivnog argumenta kojim bi se dokazalo da su navedena dva svojstva konzistentna, vjerojatno ćemo ostati bez odgovora – što objašnjava zašto se struktura rasprave o tome je li moguće da neko biće oprimjeruje sva savršenstva (odnosno, je li pojam svesavršenoga bića koherentan) podudara sa strukturom rasprave o tome je li moguće da pravni sustav ima moralne temelje prava. Problem je taj što može biti, a često i jest, vrlo teško uvidjeti kako dokazati da su dvije apstraktne propozicije konzistentne.

25Ako se filozofima to čini iznenađujućim, u drugim akademskim disciplinama to se prihvaća zdravo za gotovo. Općepoznato je da dokazivanje mogućnosne tvrdnje predstavlja posebne teškoće u čistoj matematici. Jedno pitanje koje se u kontekstu proučavanja određenog formalnog aksiomatskog sustava u matematici, kao što je to teorija skupova, redovito javlja, jest je li skup aksioma konzistentan; i ako jest, može li se konzistentnost toga skupa dokazati. Postoje dva moguća teorema o konzistentnosti – jedan jači i stoga poželjniji od drugoga. Najpoželjniji ishod bio bi dokaz da je skup aksioma apsolutno konzistentan, a to je ono što redovito imamo na umu kada kažemo da je neki skup propozicija konzistentan. Ono što je potrebno da bi se dokazala apsolutna konzistentnost skupa aksioma jest tumačenje svih simbola formalnog jezika aksiomatskog sustava u kojemu su aksiomi isitiniti; takvo je tumačenje poznato kao model za skup aksioma.

26Od presudne je važnosti primijetiti odnos između pronalaska modela za skup aksioma i davanja pozitivnog argumenta u prilog TUM-u. Intuitivno, ideja koja stoji iza matematičkog projekta jest protumačiti simbole jezika tako da se može stvoriti koherentna priča u kojoj su svi protumačeni aksiomi očito istiniti. To je analogno onome što moramo učiniti kod davanja uspješnog pozitivnog argumenta u prilog TUM-u. Ako se može proizvesti model za aksiome odgovarajućeg matematičkog sustava, tada slijedi da su aksiomi konzistentni – odnosno, da postoji neki mogući svijet u kojemu su svi aksiomi istiniti. Ako zagovornik TUM-a može proizvesti koherentnu priču u kojoj nešto što je očito pravni sustav (prema odgovarajućoj teoriji) također očito sadrži moralne temelje prava, tada je to dovoljan dokaz toga da je postojanje moralnih temelja prava konzistentno s odgovarajućom teorijom prava – odnosno, da postoji neki mogući svijet u kojemu postoji pravni sustav s moralnim temeljima prava. Drugim riječima, ako zagovornik TUM-a može proizvesti takav „model”, tada je to dovoljno za dokazivanje TUM-a na temelju, kako sam to nazvao, pozitivnog argumenta.

  • 14 Vidi, primjerice, „Equiconsistency,” na: <http://en.wikipedia.org/wiki/Equiconsistency>. Ovdje je dostatno citirati Wikipediju zato što ništa od </http> (...)

27Intrigantno je da se u matematici ishodi koji predstavljaju apsolutnu konzistentnost vrlo teško ostvaruju zato što se pokazalo odvraćajuće teškim izgraditi nešto što očito služi kao model za odgovarajuću matematičku teoriju.14 Razlozi tomu djelomično se tiču činjenice da se pojam „konzistentnosti” koristi u svim matematičkim teorijama. U matematici ne postoji neko arhimedsko stajalište prema kojemu je moguće proizvesti analizu toga je li neki skup konzistentan, a kojom se ne pretpostavlja neki element sustava u pitanju: standardi kojima se definira pojam konzistentnosti (namjerna igra riječima) konzistentno se primjenjuju u svakoj standardnoj matematičkoj teoriji. Međutim, drugi se razlog zasigurno tiče poteškoća vezanih uz pokušaj da se ni iz čega izgradi tumačenje simboličkog jezika i model kojim bi se jasno dokazala konzistentnost sustava (čak i kad bismo mogli formulirati test konzistentnosti izvan razmatranoga sustava). Ova je priča mnogo složenija i spornija nego što bi se iz navedenoga dalo naslutiti, no dovoljno je vjerojatno da ukazuje na problem s kojim su suočeni teoretičari svake discipline koji (dokazivanjem ishoda koji predstavljaju apsolutnu konzistentnost) nastoje dokazati mogućnosnu tvrdnju.

28Stoga je mnogo češće slučaj da se matematičari moraju zadovoljiti dokazivanjem onoga što se naziva relativnom konzistentnošću. Zamisao je da se uzme skup aksioma, S, koji se, intuitivno gledajući, čini jasnije konzistentnim i pokuša dokazati da su aksiomi razmatranog sustava, T, teoremi S-a. Dokaz da su aksiomi T-a aksiomi S-a dokazuje da je T u sljedećem smislu konzistentan s obzirom na S: ako je S konzistentan, tada je T konzistentan. U golemoj većini slučajeva relativna konzistentnost je ono najbolje što se može postići; štoviše, nije moguće dokazati čak ni da je matematika apsolutno konzistentna.

29Kao što se iz prethodnoga da naslutiti, vjerojatno ne postoji nikakvo sveobuhvatno, pristupačno teorijsko objašnjenje, koje bi osim toga osiguralo i konsenzus, glede toga zašto se ishodi koji predstavljaju apsolutnu konzistentnost u matematici postižu tako teško; ali, kao što smo već vidjeli, moguće je steći grubu sliku zašto bi to moglo biti točno. Možda nije moguće doći do preciznog teorijskog objašnjenja zašto se u filozofiji prava ishodi koji predstavljaju konzistentnost teško podupiru pozitivnim argumentima. Ali možemo donekle shvatiti složenost koja obilježava izradu modela kojim bi se potvrdio TUM.

5 Prvi pokušaj pružanja pozitivnog argumenta u prilog TUM-u

30Jedna primamljiva pomisao je da postoji mnogo lako dostupnih modela postojećih pravnih sustava i da se bilo koji od tih postojećih pravnih sustava može koristiti za dokazivanje da su moralni temelji prava mogući. Na kraju krajeva, trivijalna je istina – barem prema svakom standardnom sustavu modalne logike koji je neposredno primjenljiv na filozofsku analizu – da za sve propozicije p, p logički implicira p. Ako se može dokazati da neki postojeći pravni sustav ima moralne temelje prava, tada a fortiori slijedi da je moguće da pravni sustav ima moralne temelje prava, što je upravo ono što se izražava TUM-om.

31Ta strategija pokazala se mnogo manje privlačnom nego što se to čini zbog razloga koji, kao što će biti pokazano, objašnjavaju zašto sam prihvatio povezani, ali izravniji pristup pronalasku modela za TUM. Ovdje vrijedi istaknuti da će me taj pristup dovesti do izrade modela koji bi se mnoge čitatelje, nevične modalnoj logici, mogao dojmiti kao neprihvatljivo pojednostavljen, nevjerojatan i inače problematičan i neobećavajuć. Međutim, kao što ćemo u nastavku vidjeti, taj je dojam netočan i utemeljen na pogrešnom shvaćanju logike i metodologije one vrste izrade modela koja je ponuđena u ovome radu.

32U svojoj opravdano utjecajnoj knjizi Inclusive Legal Positivism Wil Waluchow prihvaća tu strategiju u onome što je možda jedini postojan pokušaj davanja pozitivnog argumenta u prilog TUM-u. Waluchow je pronašao ono što je pretpostavio da je jasan model za TUM u pravnim praksama povezanima sa supstantivnim jamstvima kanadske Povelje. Tvrdio je, primjerice, da se suci, odlučujući o pitanjima koja proizlaze iz tih jamstava, redovito utječu moralnim načelima te da su ta moralna načela pravno obvezni primjenjivati. Na temelju tih praksi zaključuje da je kanadski pravni sustav pravni sustav s moralnim kriterijima valjanosti i da je stoga TUM istinit.

  • 15 Perry (1996: 367).

Problem s Waluchowovom analizom je u tome što ona pretpostavlja sporno tumačenje tih pravnih praksa. Moralna načela na koja se suci pozivaju u slučaju teških poveljnih predmeta Waluchow – neargumentirano – tumači kao prethodno postojeća načela koja imaju status prava; sudac u takvim poveljnim predmetima otkriva sadržaj prava definiranog Poveljom. Suprotno tomu, isključni pozitivist tumači takvo pozivanje kao sudsko izvršavanje kvazipravotvorbene diskrecije da se zađe onkraj prava pri izumljivanju (ili stvaranju) novoga prava. Kao što to Stephen Perry ustvrđuje: Nakon što je podosta iskomplicirao prilično očitu stvar da sudska mišljenja u poveljnim predmetima uključuju moralno rasuđivanje, Waluchow pokušava dokazati da moralni standardi korišteni u poveljnim predmetima, izvedeni iz, primjerice, odjeljka 7. Kanadske Povelje o pravima i slobodama (pravo na život, slobodu i osobnu sigurnost) ili prvog amandmana na američki Ustav (sloboda govora i okupljanja), barem ponekad imaju ulogu testova za postojanje ili sadržaj valjanih zakona. Kad bi se to moglo dokazati, uključni bi se pozitivizam pokazao istinitim, a isključnom bi se pružio protuprimjer. Waluchow tvrdi da isključni pozitivizam raspolaže „samo jednom očitom mogućnošću” da objasni poveljne izazove, to jest idejom da se u odredbi kao što je odjeljak 7. Kanadske povelje ne izlažu pravni kriteriji valjanosti, nego se jednostavno upućuje na izvanpravne, moralne kriterije „kojima su se suci dužni ili slobodni uteći” (157). No isključni bi pozitivist zapravo mogao reći više od toga jer bi se mogao pozvati na Waluchowov pojam presuđivačke vlasti ili dužnosti na određene načine odličivati o poveljnim predmetima. Iako Waluchow to ne spominje, Raz na uglavnom sličan način karakterizira slučajeve kontrole ustavnosti pri tome se koristeći svojim pojmom usmjerene vlasti.15

33Iako je Perry nedvojbeno u pravu što to smatra problemom, on s ovdje iznesenim Waluchowovim argumentom ne razotkriva posve i narav problema.

34Perry, čini se, vjeruje da je problem samo onaj spornoga tumačenja – a to je problem koji Waluchow pokušava otkloniti tvrdnjom da je uključno tumačenje poveljnih praksa nadmoćnije pristupu isključnih pozitivista. Kao što Perry opisuje Waluchowove sljedeće korake u argumentu:

  • 16 Perry (1996: 367).

Waluchow kritizira ono što smatra najboljim mogućim objašnjenjem isključnih pozitivista po tri glavne osnove: (i) ono odbacuje opće shvaćanje poveljnih odredaba kao ukorijenjenih temeljnih prava koja su po svojoj naravi pravna, a ne samo moralna; (ii) ono je protivno jeziku koji se često koristi u samim ustavima, poput odredbe u čl. 52. st. 1. kanadskog Ustavnog zakona prema kojoj je svaki zakon koji nije u skladu s Ustavom bez pravne snage ili učinka; i (iii) ono ne može objasniti tako lako kao što to može objašnjenje uključnih pozitivista retroaktivni učinak poveljnih izazova. Zbog tih razloga Waluchow zaključuje da povelje i zakoni o pravima stvaraju „subjektivna prava čiji sadržaj djelomično ovisi o moralnim razmatranjima” (162).16

35Onako kako Perry objašnjava problem, Waluchowov postupak čini se jedinim razumnim postupkom. Waluchow treba dokazati da je tumačenje uključnih pozitivista sukladnije odgovarajućim poveljnim praksama nego tumačenje isključnih pozitivista; a to je upravo onaj postupak opisan u gore citiranome tekstu.

36Perry ne dovodi u pitanje legitimnost te strategije; odnosno, on ne daje nikakav dodatan odgovor na Waluchowovu tvrdnju da će tumačenje poveljnih praksa isključnih pozitivista biti obilježeno problemima opisanima pod (i), (ii) i (iii) u gornjem odlomku.

37Umjesto toga, Perry odgovara na druge Waluchowove kritike tumačenja isključnih pozitivista za koje Waluchow vjeruje da dokazuju da je tumačenje uključnih pozitivista sukladnije poveljnim praksama nego tumačenja isključnih pozitivista. Kao što to Perry ustvrđuje:

  • 17 Perry (1996: 379).

Jedan od Waluchowovih argumenata u prilog tumačenju uključnih pozitivista je da objašnjenje isključnih pozitivista odbacuje opće shvaćanje prema kojemu su poveljna prava po svojoj naravi pravna, a ne samo moralna (158-59). Međutim, isključni pozitivist može prisvojiti Waluchowov pojam presuđivačkih subjektivnih prava, koji je ovaj razvio u sklopu svoje na izvorima temeljene koncepcije common lawa u 3. poglavlju, i tvrditi da, iako poveljna subjektivna prava možda nisu strogo govoreći pravna subjektivna prava, ona nisu ni samo moralna; ona su presuđivačka subjektivna prava koja građani imaju u odnosu na sudove. (Kao što je ranije istaknuto, Raz zapravo čini upravo taj korak, koristeći svoj vrlo sličan pojam usmjerene vlasti.) Drugi Waluchowov argument u prilog objašnjenja sudske kontrole ustavnosti uključnih pozitivista jest da se njime retroaktivni učinak poveljnih predmeta objašnjava bolje nego objašnjenjem isključnih pozitivista (160-62). Međutim, i predmeti kojima se ukidaju precedenti common lawa obično imaju retroaktivni učinak pa bi ono što bi Waluchow poželio reći o retroaktivnosti u tom kontekstu, u sklopu na izvorima temeljene koncepcije common lawa koju razvija u 3. poglavlju, vjerojatno moglo poslužiti isključnim pozitivistima u obrani na izvorima temeljenog tumačenja sudske kontrole ustavnosti.17

38To ostavlja dojam da se spor između isključnih i uključnih pozitivista može riješiti jednostavno usredotočimo li se na određeni pravni sustav i u okviru njega sagledamo koja vrsta tumačenja bolje odgovara praksama. Time se, čini se, pretpostavlja da bi takvo što, da je Waluchow uspio dokazati da je tumačenje uključnih pozitivista usklađenije s poveljnim praksama od tumačenja isključnih pozitivista, bilo dovoljan dokaz u prilog TUM-u.

39To možda i jest opće stajalište, no ono se temelji na pogrešnom shvaćanju same biti modalne naravi TUM-a i onoga što ta narav zahtijeva u smislu pozitivne potpore. Čak i ako je TUM, kao što to isključni pozitivisti vjeruju, netočan, svejedno bi se mogla proizvesti koherentna tumačenja koja se u nekom smislu logički temelje na TUM-u – i vjerojatna (pod pretpostavkom da ne znate da je TUM netočan).

40Što to omogućava? Razlog tomu nužno nije očita stvar da iz kontradikcije proizlazi bilo koja propozicija, što bi bilo točno u pogledu tvrdnje da neki pravni sustavi moralne temelje valjanosti imaju ako je TUM netočan. Niti je razlog nužno taj da TUM sadrži toliko proturječnih načela da se može odabrati neki preferirani skup skrojen usko kako bi podupro svaku propoziciju – to je, naravno, osnova za tvrdnju kritičke pravne škole da je pravo tako globalno neodređeno da suci u teškim predmetima uz pomoć naoko racionalnih argumenata mogu doći do bilo koje od dviju proturječnih presuda. Razlog je uži: taj što se i dalje mogu iznaći prihvatljiva tumačenja koja proizlaze iz TUM-a, a koja ne proizlaze niti (1) iz same kontradikcije ako je TUM netočan niti (2) iz one vrste neodređenosti za koju teoretičari kritičke pravne škole vjeruju da rezultira gotovo posve nesputanom diskrecijom donošenja odluka jer je s obzirom na to da postoje mnogobrojne sukobljene vrijednosti koje objašnjavaju globalnu neodređenost prava moguće opravdati svaku odluku.

41Na prvi bi se pogled to moglo učiniti neprihvatljivim, no upravo je iznalaženje prihvatljivog tumačenja utemeljenoga na TUM-u ono što je Waluchow učinio s poveljnim praksama. Perry nije čak ni pokušao dokazati da je Waluchowovo uključno tumačenje poveljnih praksa nekonzistentno ili nekoherentno. Umjesto toga, Perry je identificirao relevantnu poveljnu praksu i dao isključno tumačenje čija je koherentnost s tim praksama, tvrdilo se, podjednako dobra kao Waluchowovo uključno tumačenje. Međutim, čak i kad bi Perry iznašao isključno tumačenje koje je s odgovarajućim praksama koherentnije, iz toga ne bi slijedilo da uključni pozitivisti ne mogu iznaći koherentno tumačenje ni jedne određene poveljne prakse. Činjenica da je jedno tumačenje koherentnije s odgovarajućom pojavom ne implicira da je neko drugo nekoherentno. Koherentnost je stvar stupnja. Niti činjenica da je jedno tumačenje prihvatljivije implicira da je neko drugo neprihvatljivo. Jedna teorija jednostavno bi mogla biti prihvatljivija od druge. Prihvatljivost je, kao i koherentnost, stvar stupnja.

42Međutim, to je također obilježje mogućnosnih tvrdnji u matematici; uvijek je moguće da ono što se čini modelom kojim se dokazuje mogućnost svijeta u kojemu su relevantni aksiomi svi točni zapravo uopće nije model za aksiome. Podsjetimo se, za aksiomatske sustave u matematici, uključujući one koji tvore temelj svog deduktivnog rasuđivanja – to jest, matematičku logiku – gotovo je nemoguće proizvesti ishode apsolutne konzistentnosti. Razlog je epistemološki: nemamo nikakvu arhimedsku točku iz koje bismo ocijenili uspijeva li putativno i prihvatljivo tumačenje modelirati relevantne aksiome. Činjenica da se tumačenje čini prihvatljivim i koherentnim konzistentna je s njegovom netočnošću. Osim toga, to je konzistentno s nekonzistentnošću tumačenja pod uvjetom da se nekonzistentnost teško uočava.

43Štoviše, mi možemo znati da je teorija nekonzistentna, ali imati opravdanje za primjenu različitih elemenata te teorije na određene pojave u svijetu. Primjerice, fizika je podijeljena na dvije analitički zasebne teorije: (1) teoriju vrlo velikoga (to jest, teoriju relativnosti) i (2) teoriju vrlo maloga (to jest, kvantnu mehaniku). S obzirom na njihovu sposobnost predviđanja, ni jednoj ni drugoj u povijesti fizike nema premca. Međutim, općepoznato je da su te dvije teorije međusobno nekonzistentne u uobičajenome smislu da obje ne mogu biti istinite. Doista, to je ono što motivira neprestanu potragu za „jedinstvenom teorijom svega,” potragu koja se neko vrijeme bila usredotočila na teoriju struna. No unatoč svemu tome, teorija relativnosti i teorija kvantne mehanike koriste se za tumačenje, objašnjenje i predviđanje fizičkih pojava.

44Vratimo li se na spor između uključnog i isključnog pozitivizma, rezultat je sljedeći: pretpostavka Stephena Perryja da se spor između uključnog i isključnog pozitivizma može riješiti pronalaskom nekog pravnog sustava, poput onoga Kanade, s praksama koje se najbolje tumače kao uključne – što bi dokazalo postojanje uključnog pravnog sustava i tako dokazalo TUM – previđa činjenicu da bi TUM, čak i kad bi se pokazao netočnim, i dalje mogao biti izvorom prihvatljivih tumačenja. I opet, čisti matematičari i dalje izvode korisne, prihvatljive teoreme iz skupova aksioma koji bi se lako moguće mogli pokazati nekonzistentnima; doista, kao što smo vidjeli, malo je, ako uopće, modela za bilo koji skup aksioma koji bi dokazali apsolutnu konzistentnost tih aksioma. Osim toga, unatoč dokazima da su kvantna mehanika i teorija relativnosti međusobno nekonzistentne i da na ovome svijetu obje ne mogu biti istinite, fizičari i dalje izvode uobičajene rezultate i iz jedne i iz druge teorije.

45Pravi problem s Waluchowovom strategijom argumentiranja seže dublje od Perryjeve tvrdnje da Waluchow nije iznašao uključno tumačenje koje bi bilo koherentnije s postojećom poveljnom praksom od onoga koje bi mogli iznaći isključni pozitivisti. U biti, ono zbog čega je Waluchowov argument u konačnici pogrešan jest da njegovo tumačenje odgovarajućih pravnih praksi predstavlja petitio principii. Waluchowovo tumačenje tih praksi u konačnici počiva na pretpostavci da su moralni kriteriji valjanosti mogući; bez toga on nema čak ni prima facie opravdanje za takovrsno tumačenje kanadske prakse. Tumačenje je promašaj zato što isključni pozitivisti osporavaju samu koherentnost uključnih tumačenja. Kad bi postojao snažan razlog vjerovati da je TUM netočan, tada ne bi bilo ni najmanje važno koliko je privlačno neko tumačenje poveljnih praksa koje su predložili uključni pozitivisti. To bi tumačenje odmah bilo diskvalificirano kao ono koje se temelji na proturječnoj tvrdnji.

46Evo još jednog načina sagledavanja toga važnog pitanja: ako već znamo da su uključni sustavi mogući, postavit će se pitanje je li ijedan postojeći pravni sustav uključni – uključujući kanadski pravni sustav. Argument koji Waluchow nudi u prilog TUM-u pružio bi prihvatljiv razlog za vjerovanje da je najbolje tumačenje kanadske pravne prakse ono koje uključuje moralne kriterije valjanosti – ako već znamo da su moralni temelji prava mogući. To bi se stajalište, naravno, moglo pobijati, no ono ne bi bilo osporeno Perryjevom primjedbom da isključni pozitivisti te iste prakse tumače drukčije. Ako pak već znamo da su uključni pravni sustavi mogući, tada se postavlja pitanje koje je tumačenje kanadske pravne prakse bolje. Ako je Waluchowovo tumačenje bolje (u smislu da je koherentnije s odgovarajućim pravnim varijablama), tada je to dobar razlog smatrati da Kanada ima uključni sustav s moralnim temeljima prava. Ako je u relevantnom smislu razijansko tumačenje bolje, tada je to dobar razlog smatrati da Kanada nema uključni sustav. Međutim, bez obzira na to koje je tumačenje bolje, zaključak ne seže ništa dalje od toga kako okarakterizirati određene prakse kanadskog pravnog sustava. Ako nemamo prethodno opravdanje smatrati da su moralni temelji prava mogući, jednostavno ne postoji nikakav razlog (a koji se ne bi sveo na petitio principii) smatrati da je Waluchowovo tumačenje bolje.

47Iznenađujuće, ono što je s Waluchowovom strategijom zapravo pogrešno jest to da je u te prakse kanadskog pravnog sustava ugrađeno previše složenosti da bi one činile osnovu nekontroverznog modela TUM-a. TUM-om se iznosi vrlo jednostavna tvrdnja – čak i ako je to ona vrsta tvrdnje koju se, kao što sam primijetio, zbog njezine modalne naravi čini teško poduprijeti pozitivnim argumentom. Tom se tvrdnjom ustvrđuje postojanje nekog mogućeg svijeta u kojemu postoji nešto što se smatra „pravnim sustavom” s nečime što se smatra „moralnim temeljima/kriterijima prava”. Pokazalo se, međutim, da slabost te tvrdnje na neki način upućuje na to kako prionuti izgradnji pozitivnog argumenta u obliku modela. Sve što je potrebno učiniti jest osmisliti koherentnu priču kojom se pokazuje (1) da bi mogao postojati pravni sustav (2) s moralnim temeljima prava: to su obilježja kojim se treba voditi.

6 Pozitivan argument u prilog TUM-u

48To nam jasno ukazuje na to da moramo odabrati vrlo različito polazište od onoga kojega je odabrao Waluchow. Problem ne proizlazi samo iz činjenice da je Waluchow odabrao postojeći pravni sustav; problem je u tome što su poveljne prakse izrazito složene – toliko složene da uključuju previše značajki koje su kompatibilne i s uključnim i s isključnim pozitivizmom. U kanadskome pravnom sustavu jednostavno postoji previše materijala koji zamagljuju pitanja, zahtijevajući tumačenja toliko složena da sadrže mnogo ulaznih točaka za međusobno suprotstavljena tumačenja.

49Potrebno je nešto daleko jednostavnije – a to od nas zahtijeva izgradnju modela od dna naviše, vodeći pritome računa da u sustav koji želimo izgraditi ne ugradimo ništa više od onoga što je razumno nužno za pružanje modela za TUM. Svaka dodatna informacija otvara logički prostor za nesuglasice i stoga međusobno suprotstavljena tumačenja. Kao što ćemo vidjeti, prihvaćanje ovoga pristupa rezultirat će modelom koji bi, barem na početku, mogao (1) djelovati pretjerano pojednostavljenim i (2) sadržavati pripisivanje subjektima svojstava koja se ne mogu prihvatljivo pripisati ljudima na ovome svijetu. U stvari, doći ćete u iskušenje da model odbacite samo zbog njegove jednostavnosti i nesličnosti sa složenostima pravnoga sustava u zbiljskome svijetu – odnosno, samo zbog oprimjerenja (1) i (2).

  • 18 Razlog tomu je što odgovarajućim mogućnosnim tvrdnjama, po svojoj naravi, jednostavno nedostaje ona (...)

50Međutim, u ovome trenutku trebalo bi biti jasno da bi, budući da se TUM-om iznosi tako upadljivo slaba tvrdnja – odnosno da se njime ustvrđuje samo da je pravni sustav s moralnim temeljima/kriterijima prava moguć – bilo pogrešno odbacivanje modela zato što oprimjeruje (1) i (2). Samom tom tvrdnjom ništa se ne kaže o tome kako bi takav pravni sustav trebao izgledati. Štoviše, njome se čak ne implicira postojanje, u nekome svijetu, uključnog pravnog sustava kojemu su podređena bića s posve istim skupom sposobnosti i svojstava koja imamo i mi. Sve što je potrebno u smislu pretpostavki o subjektima dvije su tvrdnje: (1*) subjekti su racionalni; i (2*) subjekti su sposobni da u svojemu ponašanju budu usmjeravani normama. Nije potrebno da, primjerice, bića u tom modelu (ili tim modelom opisanom mogućem svijetu) imaju iste kognitivne sposobnosti i psihološke karakteristike kao i ljudi na ovome svijetu. Štoviše, TUM-om se niti implicira niti ustvrđuje niti čak insinuira da subjekti prava moraju pripadati kategoriji ljudskih bića.18

  • 19 Raz (1999: 158; isticanje dodano).

51Vrlo koristan primjer onoga što mnogi smatraju uspješnim modelom za mogućnosne tvrdnje, unatoč tomu što Razov model oprimjeruje (1) i (2), može se pronaći u radu Josepha Raza. Raz razmatra pitanje je li prisila nužna značajka prava; on to pitanje postavlja kako slijedi, „Je li moguće da postoji pravni sustav koji ne predviđa sankcije ili ne ovlašćuje na njihovo prisilno izvršenje?”19 Indikativno je da Raz pitanje uobličuje kao njegovu negaciju: umjesto da izravno pita je li poduprtost pravnoga sustava prisilom stvar pojmovne nužnosti, on pita je li pojmovno moguće da se nešto čemu nedostaju mehanizmi prisilnoga izvršenja smatra pravnim sustavom.

52Razlog zašto Raz pitanje uobličuje u vidu mogućnosti zamišljanja pravnoga sustava bez prisilnoga izvršenja jest da tako postavlja argument u kojemu koristi upravo prethodno opisanu metodologiju. Zapravo, to je gotovo pa i izrijekom rekao:

Odgovor je, čini se, da je to ljudski nemoguće, ali logički moguće. Ljudski je to nemoguće zato što je za ljudska bića, onakva kakva ona jesu, potrebna potpora u obliku sankcija koje se, ako treba, izvršavaju prisilno, da bi se osigurao razuman stupanj usklađenosti s pravom i spriječilo njegovo potpuno urušavanje. A ipak, možemo zamisliti druga racionalna bića koja podliježu pravu, koja imaju i koja bi priznala da imaju više nego dovoljno razloga poštovati pravo bez obzira na sankcije. Raz (1999: 158–159).

53Raz ovdje pretpostavlja da je jedan od valjanih načina dokazivanja da prisila nije nužna značajka prava taj da se dokaže da je moguće – koherentno – zamisliti pravni sustav bez mehanizama prisilnoga izvršenja. On priznaje da to, zbog nekih naših psiholoških obilježja, možda ne možemo učiniti s ljudskim bićima; međutim, to takvo što čini samo nomološki nemogućim (tj., nemogućim s obzirom na zakone uzročnosti u našemu univerzumu). Raz iznosi slabiju tvrdnju da je logički moguće imati pravni sustav. On tvrdi da je moguće zamisliti logički moguć pravni sustav bez prisilnih mehanizama, ali ne i onaj koji je nomološki moguć.

  • 20 U nastavku ćemo vidjeti da i on zadovoljava (1).

54Ovdje treba iznijeti dvije primjedbe. Prvo, Raz jasno daje do znanja da će model koji gradi kao pravne subjekte sadržavati racionalna bića i da on, stoga, zadovoljava (1*); isto tako, Raz jasno naznačuje da su subjekti modela sposobni biti usmjeravani normama (odnosno, da ta biće „bez obzira na sankcije, imaju više nego dovoljno razloga da poštuju pravo”) te da stoga model zadovoljava (2*). Drugo, Razovo objašnjenje njegove metodologije izrijekom naznačuje da će model oprimjeriti (2) jer će uključivati bića s psihološkim značajkama koje nedostaju ljudskim bićima – a to je jedan od dva problema koja bi se mogla pojaviti u svezi s modelom uključnog pravnog sustava koji gradim u nastavku.20 Budući da ljudskim bićima nedostaju ključna psihološka svojstva koja bi osigurala učinkovitost sustava normi u smislu usmjeravanja ponašanja, nomološki je nemoguće, tvrdi Raz, da postoji pravni sustav bez mehanizama prisilnoga izvršenja. Ali moguće je logički, što znači – s obzirom na njegovo stajalište da je takav pravni sustav nomološki nemoguć – da će relevantni pravni subjekti imati znatno drukčija svojstva od onih koja imaju ljudska bića. Stoga nije neobično da se argumenti u prilog mogućnosnim tvrdnjama oslanjaju na pretpostavke koje ne vrijede za ljudska bića ili druge važne pojave u zbiljskome svijetu. Raz očito priznaje da je (2) legitimno svojstvo modela kojima se u pojmovnoj filozofiji prava uspostavljaju mogućnosne tvrdnje.

55Istina je, naravno, da se intuitivno utemeljenje hartijanske analize može pronaći u ovdje danim primjerima onoga što smatramo paradigmama. TUM-om se ne kaže ništa što bi ikoga trebalo navesti na pomisao da ijedan pravni sustav s moralnim temeljima ili kriterijima prava mora imati ijednu od značajki koje smatramo paradigmatskim značajkama pravnoga sustava. Pojmovni filozofi prava promatraju paradigmatske značajke pravnoga sustava zato što nam one doista ukazuju na nešto bitno o pravu: to su paradigmatske značajke jer su – za razliku od više bliskograničnog ili čak graničnog primjera – središnji primjer neke bitne značajke. Ako postoji pravni sustav koji utjelovljuje moralne temelje ili kriterije prava, on mora imati sve bitne značajke prava. Međutim, jednostavno nema razloga smatrati da ijedna od njegovih značajki mora biti paradigmatska značajka; što se pojmovne analize tiče, svaka bitna značajka takvoga pravnog sustava mogla bi, ako je to moguće, biti bliskogranična ili granična. Istina je da ih možda ne bismo prepoznali kao sustave prava zato što značajke koje su granične pripadaju značenjskoj otvorenosti pojma te su stoga epistemički neodređene. Međutim, činjenica da ne možemo utvrditi je li granična značajka zapravo bitna značajka ne implicira da granična značajka nije bitna značajka. Neki granični slučajevi pojma podpadaju pod pojam, a neki ne.

56Drugi problem koji bi netko mogao postaviti u svezi s modelom koji gradim u nastavku – naime, problem glede obilježja pod (1), odnosno da je model jednostavan – javlja se i u svezi s Razovim modelom pravnoga sustava koji nema mehanizme prisilnog izvršenja. Njegov argument iskazan je u obliku modela koji zadovoljava gore razmatrana ograničenja modalne logike:

  • 21 Raz (1999: 159).

Čak i društvo anđela može imati potrebu za zakonodavnim tijelima vlasti da bi osiguralo koordinaciju. Anđeli mogu biti sporazumni i u pogledu svojih vrijednosti i u pogledu najboljih politika za njihovu provedbu. Međutim, ona vrsta društva koje je prethodno opisano ne pretpostavlja takvu mjeru sporazumnosti. Njegovi članovi mogu nastojati ostvariti mnogo različitih i međusobno suprotstavljenih ciljeva i mogu kao i mi imati poteškoće pri rješavanju sporova i sukoba interesa uzajamnim dogovorom. Od nas se razlikuju samo po tome što osjećaju univerzalno i duboko ukorijenjeno poštovanje prema svojim pravnim institucijama i što nemaju nikakvu želju kršiti njihove odluke. Stoga imaju sve one razloge koje i mi imamo za imanje tijela zakonodavne i izvršne vlasti.21

57Sada se, kao što je prethodno spomenuto, može vidjeti da Raz stvara model koji uključuje bića sa svojstvima koja ljudskim bićima nedostaju pa stoga njegov model oprimjeruje gore navedeni pod (2). Međutim, za naše je svrhe važnija jednostavnost modela. Razov se model u cijelosti temelji na pretpostavci da je društvo anđela logički moguće; on jednostavno pretpostavlja postojanje koherentnog skupa koji sadrži sve druge propozicije potrebne da bi se u potpunosti opisao svijet koji je konzistentan s postojanjem društva anđela. Argument je, dakle, samo taj da će društvo anđela imati potrebu za presuđivanjem određenih sporova i rješavanjem određenih koordinacijskih problema.

58Dojam jednostavnosti prilično je zavaravajuć. Mogući svijet sastoji se od koherentnog skupa koji sadrži neprebrojivo beskonačan broj propozicija: to je koherentan maksimalan skup propozicija u smislu da je za svaku moguću rečenicu A u svijetu istinito ili A ili ne-A. Razlog za jednostavnost modela je taj da nitko ne može navesti beskonačan broj propozicija. Stoga će se definicija modela, kao stvar nomološke nužnosti, sastojati od specifikacije konačnog broja propozicija i pretpostavke da postoji ostatak koherentnoga modela. Razov se model čini jednostavnim zato što on skiciranju modela posvećuje samo dva odlomka, a izričitima čini samo ključne ideje. Prihvatljiva je pretpostavka da postoji maksimalno koherentan skup propozicija (koje definiraju logički moguć svijet) koji sadrži neprebrojivo beskonačan broj propozicija. A opet, nitko ne bi mogao specificirati svaku propoziciju u beskonačnome skupu. Pitanje glede jednostavnosti je neutemeljeno jer se zasniva na pogrešnom shvaćanju logike mogućnosnog operatora.

59Imajući na umu ta prethodna opažanja, model pravnoga sustava kojim se utjelovljuju moralni kriteriji pravnosti može biti oblikovan kako slijedi – pod sljedećim uvjetima i pretpostavkama. Prvo, odmah na početku pretpostavit ću da nijedan od argumenata isključnih pozitivista protiv uključnog pravnog pozitivizma nije uspio osporiti uključni pravni pozitivizam – a to je pretpostavka koja bi trebala biti prilično prihvatljiva. Takve daleko najbolje argumente dali su Joseph Raz i Scott Shapiro: dok Raz tvrdi da su moralni temelji/kriteriji prava inkompatibilni s pojmom pravne vlasti (autoriteta), Shapiro tvrdi da su moralni temelji/kriteriji prava inkompatibilni s tezom o praktičnoj važnosti. Iz oba argumenta iznikao je stanovit broj odgovora koji – u najmanju ruku – dovode u pitanje njihovu prikladnost. Iako smatram da određeni broj argumenata uspješno pobija ta dva argumenata, može se slobodno ustvrditi da je spor zašao u slijepu ulicu. Stoga je razumno pretpostaviti da TUM nije opovrgnut. Argument, naravno, ovisi o toj pretpostavci.

60Drugo, taj ću argument pokušati izgraditi na način koji je kompatibilan i s (1) temeljnim tezama pravnog pozitivizma i s (2) temeljnim pretpostavkama o pravu koje su zajedničke kako pravnim pozitivistima tako i antipozitivistima. Prvi korak u argumentu usmjeren je na (1). Na temelju pozitivističke pretpostavke da su temelji prava u cijelosti određeni konvencionalnim praksama u smislu da su kriteriji pravnosti potpuno definirani društvenim pravilom priznanja, zagovaram mogućnost pravnoga sustava s moralnim temeljima prava pružajući model koji se zasniva na nekim vrlo neobičnim pretpostavkama.

61Treće, argumentom će se specificirati samo nekoliko propozicija kojima se namjerava definirati logički moguć svijet. S tim u svezi, korisno je prisjetiti se da se mogući svijet sastoji od neprebrojivo beskonačnog broja propozicija; svemoćno biće može specificirati prebrojivo beskonačan broj propozicija, no čak ni ono ne može specificirati neprebrojivo beskonačan broj propozicija. Ljudska bića nisu sposobna specificirati čak ni prebrojivo beskonačan broj propozicija – pa čak ni dovoljno velik konačan broj propozicija. Modeli su, kako u filozofskoj tako i u matematičkoj praksi, definirani relativno malim brojem propozicija, što će i ovdje biti slučaj. To da su prejednostavni u smislu da je model specificiran malim brojem propozicija nije, kao što smo vidjeli, općenita kritika argumenata kojima se definiraju modeli.

62Četvrto, i vezano uz gorenavedenu prvu točku, argument tako ovisi o pretpostavci da se specificirane propozicije konzistentno mogu spojiti s neprebrojivo beskonačnim skupom propozicija kako bi se oblikovao maksimalno konzistentan skup i stoga moguć svijet. Ako pretpostavka koju sam iznio u prvoj od ovih točaka nije istinita (odnosno, da nijedan od isključnih argumenata protiv TUM-a nije uspio), tada ni ova četvrta pretpostavka ne stoji. Isključnim bi se argumentima bilo pokazalo da ne postoji skup propozicija, uključujući druge propozicije o pravnom sustavu, koje se mogu spojiti s propozicijama kojima se model definira kako bi se oblikovao maksimalno konzistentan skup.

63Nakon svega navedenog, slijede propozicije kojima se definira model. Za početak, postoji pojmovno moguć svijet u kojemu svi nepogrešivo razabiru zahtjeve morala, ali, u cilju promicanja vlastitih sebičnih interesa, često postupaju na načine koji su suprotni tim zahtjevima. Nadalje, u jednom takvom svijetu uspostavljen je institucionalni sustav pravila čiji je cilj urediti ponašanje građana koji postupaju tako da svoje sebične interese pretpostavljaju zahtjevima morala. Također, osnove za članstvo u tom institucionalnom sustavu pravila iscrpljene su u normi da pravni sustav sadrži sve moralne norme i samo njih. Činjenica da su svi moralno nepogrešivi znači da svatko uvijek zna što pravo nalaže u pogledu svakog pojedinog čina.

64Vrijedi obratiti pozornost na odnos između tih propozicija i propozicija kojima se specificira Razov model. Oba modela pretpostavljaju da su u pogledu moralnih zahtjeva pravni subjekti nepogrešivi; razlika je u tome što su u Razovu modelu pravni subjekti moralno besprijekorni i nikada ne griješe, budući da su anđeli, dok su u mojemu modelu subjekti zainteresirani za promicanje isključivo vlastitih interesa i često griješe. Međutim, a to je osobito važno istaknuti, u oba modela pravni subjekti imaju svojstvo koje ljudska bića nemaju – naime, nepogrešivi su u pogledu zahtjeva morala. Kao što sam već ustvrdio, kad je riječ o dokazivanju mogućnosnih tvrdnji, to jednostavno nije problem.

65Kao dio mojega modela potrebno je specificirati i neke dodatne propozicije. Prvo, da bi red bio održan, sustav koristi mehanizme prisilnog izvršenja koji su i sami u skladu sa zahtjevima političkog morala, što pomaže osigurati da oni koji su dovoljno pametni svoje ponašanje usklađuju s prvorazinskim moralnim normama kojima se uređuje njihovo ponašanje, čime institucionalni sustav normi biva učinkovitim usmjeravateljem ponašanja. Drugo, sporove koji proizlaze iz tih institucionalnih normi suci uvijek rješavaju ispravno.

66Ključni koraci u argumentu mogu se skicirati na sljedeći način. Budući da sustav uključuje minimalan sadržaj prirodnog prava, a prvorazinske norme potvrđene temeljima toga sustava u pravilu se poštuju, sustav se smatra pravnim sustavom. U mjeri u kojoj suci nepogrešivo odlučuju što moral od građana zahtijeva i moralno opravdanim prisilnim mehanizmima uspješno uvjeravaju građane da se u skladu s tim normama i ponašaju, norme su, u najmanju ruku, sposobne pružiti razloge za djelovanje – a to, prema svakom razumnom objašnjenju i čine; čak i ako sadržaj prava ne daje nikakve razloge za djelovanje, neupitno je da to čine mehanizmi prisilnog izvršenja. Očito je da imamo razloga izbjeći mehanizme prisilnog izvršenja. Naposljetku, ukoliko moral tvori bešavnu mrežu, kao što se to obično pretpostavlja, ispravan je uvijek jedan odgovor do kojega uvijek dolaze te ga izvršavaju suci i čini se jasnim da temelji prava uključuju moralna načela – štoviše, da su njima iscrpljeni. Ako je to točno, tada je moguće da pravni sustav ima moralne temelje prava te da je stoga TUM istinit.

67Ovdje trebam naglasiti da se ovim konkretnim argumentom ne dokazuje ništa više od mogućeg postojanja moralnih temelja prava s obzirom na određene pretpostavke o pravu i pozitivizmu. Tim se pretpostavkama definira tek vrlo uzak skup okolnosti (uključujući neke epistemičke okolnosti) pod kojima se moral može ugraditi u temelje prava.

68Pa ipak, s obzirom na ono što smo spoznali o implikacijama održivog sustava modalne logike u pogledu mogućnosnih tvrdnji, argument koji sam skicirao i više je nego dovoljno jak za potrebnu svrhu. Zapravo, vrijedi podsjetiti na odnos između ovdje definiranog modela i Razovog modela kojim se želi dokazati da sankcije nisu nužna značajka prava. Za početak, Raz pretpostavlja da je društvo anđela pojmovno moguće u svijetu koji je dovoljno sličan našemu da bi bio osnovom za argument o našem pojmu prava i vlasti (autoriteta). Valja, međutim, primijetiti da je nomološki nemoguće da ijedno ljudsko biće na ovome svijetu bude anđeo. Nadalje, u svoj model pravnoga sustava bez prisile Raz ne ugrađuje mnogo izričitijih pretpostavki. Pretpostavka je, a to je na prvi pogled sigurno dovoljno prihvatljivo, da sve ostalo što u pogledu toga mogućeg svijeta treba biti istinito kako bismo izveli zaključak o zbiljskome svijetu zapravo jest istinito! Nijedan se argument u pogledu toga čak ni ne pokušava dati – i to je dopušteno. Malo je razloga smatrati da nisu zadovoljeni drugi elementi koji su nam potrebni da bi taj moguć svijet bio na odgovarajući način srodan ovome našem.

69Problem s razijanskim argumentom ne leži u metodologiji; njegova je pogreška zapravo pojmovne naravi. Problem je u tome što sustav normi koji bi bio potreban da se u društvu anđela izvrše određene koordinacijske funkcije ne bi bio sustav prava zbog toga što se sporovi, ma koja vlast (autoritet) bila potrebna za njihovo rješavanje, neće ticati „minimalnog sadržaja prirodnog prava”; društvo anđela ta će pravila znati i bez njihova objavljivanja, a anđeli će im prilagoditi svoje ponašanje bez potrebe da ih smatraju prednosnim (preemptivnim) razlozima. Na kraju krajeva, anđeli su, pretpostavlja se, i moralno nepogrešivi i moralno besprijekorni (odnosno uvijek postupaju ispravno).

  • 22 Iako se čini da Hart smatra da je ugradnja minimalnog sadržaja prirodnog prava u pravo tek stvar pr (...)

70Zbog toga, dakle, prema Razovoj vlastitoj teoriji prava i vlasti (autoriteta), „vlast” („autoritet”) takvoga sustava jednostavno ne bi mogla biti pravna vlast (autoritet). Doista, teško je uvidjeti u kojem bi relevantnom smislu moglo biti istinito da „pravo” takvoga društva, ako se njime rješavaju jedino koordinacijski problemi (koji bi bili jedina vrsta problema za koju je vjerojatno da bi prouzročila sporove među anđelima), sadrži minimalan sadržaj prava. Ako je, prema tome, ta analiza razijanske tvrdnje točna, tada se model TUM-a ne bi mogao temeljiti na društvu anđela kako ga Raz opisuje – jer bez obzira na to koji sustav normi društvo anđela imalo za rješavanje koordinacijskih problema, taj sustav ne bi bio sustav prava. To, međutim, ovdje nije jedini problem: utemeljenje modela TUM-a na društvu anđela bilo bi problematično jedino zbog supstantivnih razloga; ono ne bi bilo problematično zbog metodoloških razloga. Jednostavna činjenica da pravni subjekti ne sliče dovoljno ljudskim bićima ne predstavlja metodološki problem za razijanski model, kao ni za model koji ja nastojim oblikovati.22

  • 23 Coleman (2001: 77–81). Ovdje se pretpostavlja da bi se normom mogao utvrditi sadržaj prava a da sud (...)

71Upravo kako bih takve probleme izbjegao, ja zagovaram TUM oslanjajući se na općenitije temeljne pretpostavke koje su zajedničke raznim teorijama. S time u svezi vrijedi napomenuti da bi se argument koji ovdje iznosim pozitivistima mogao učiniti kao izricanje nekih neprihvatljivo snažnih pretpostavki o tome kako službene prakse određuju temelje prava. Međutim, ako se prihvati da nositelji pravne vlasti u pravo mogu ugraditi neodređena načela utvrđujući njihov sadržaj kroz iskaz norme, kao što na to upućuje Jules Coleman, tada je to lakše iznijeti pozitivne argumente u prilog TUM-u upravo zbog toga što se tom tezom dopušta mogućnost da nositelji pravne vlasti tipično čine pogreške u svezi s društvenim pravilom priznanja, a da se time ne promijeni status toga pravila kao onoga kojim se postavljaju temelji prava.23 Ovdje je osobito značajno i to da bi argument koji se može iznijeti na temelju Colemanove pretpostavke TUM-u pružio potporu na način koji je konzistentan s Dworkinovim stajalištem o odnosu između rečenica kojima se izriču pravila i sadržaja tim rečenicama izraženih propozicija.

7 Ograničena objašnjujuća snaga mogućnosnih tvrdnji

72Tvrdnje o tome što je samo moguće imaju ograničenu objašnjujuću snagu u pogledu onoga što doista postoji zato što mogući svijet koji tvrdnju potvrđuje, a to je nedvojbeno istina kad je riječ o mojim argumentima, možda nimalo ne nalikuje zbiljskome svijetu. U zbiljskome svijetu ljudi nisu moralno nepogrešivi – iako su skloni činiti ono što smatraju pogrešnim kako bi ostvarili vlastite sebične interese. Što se tiče one vrste koherentnosnih argumenata koje ovdje iznosim, njima se samo čini razumljivom ideja o moralnim temeljima prava (tj., kao ona kojom se ne proturječi drugim očitim pojmovnim istinama o pravu). Iako Colemanova pretpostavka omogućava tumačenje pravne prakse u Sjedinjenim Američkim Državama na način da ona uključuje moralne temelje prava, u skladu s načinom na koji je Waluchow tumačio pravnu praksu u Kanadi kroz vizuru TUM-a, njome se, tvrdim, ne postiže ništa više od toga. Isključni pozitivist i dalje može tumačiti takovrsni pravni sustav kao onaj koji ne uključuje moralne temelje prava – iako bi se time, u nedostatku uvjerljivog protuargumenta (za koji sam prethodno ustvrdio da nedostaje), počinio petitio principii.

73Kako bi se uvidjela prihvatljivost ideje da se TUM-om ne nudi mnogo u smislu objašnjujućeg potencijala, korisno je razmotriti pitanje iz filozofije religije. Neki su filozofi tvrdili da je sam pojam svesavršenoga Boga nekoherentan; ako je to istina, tada nije moguće da postoji nešto što oprimjeruje sva obilježja koja podrazumijeva izričaj „svesavršen”. Dakle, uspješan argument u smislu da je pojam svesavršenoga Boga nekoherentan podrazumijeva nepostojanje svesavršenoga Boga. To nam ponešto govori o tome kako objasniti događaje u svijetu; govori nam da ih nije moguće objasniti kao radnje svesavršenoga Boga. Valja, međutim, primijetiti da je objašnjujuća snaga toga minimalna jer se time ništa ne kaže o tome što objašnjava događaje u svijetu; kaže se tek što te događaje ne objašnjava.

  • 24 Neki filozofi tvrde da ako je Božje postojanje moguće, tada je ono nužno. Ti su argumenti, međutim, (...)

74Objašnjujuća snaga uspješnog argumenta u drugome smjeru još je manja. Ako izostavimo upitnu ideju da savršenstvo podrazumijeva nužno postojanje, tada dokazivanje koherentnosti pojma svesavršenoga Boga ne pruža ništa u smislu objašnjujuće vrijednosti. Razlog tomu je da ono što se time dokazuje nije da Bog stvarno postoji (tj., postoji u ovome svijetu), nego da postoji logički moguć svijet u kojem Bog postoji. Budući da ne znamo je li taj mogući svijet zbiljski svijet, tvrdnja da Bog postoji u nekom svijetu ništa nam ne govori u smislu objašnjenja događaja u ovome svijetu.24 Ono što bi u najmanju ruku bilo potrebno jest dokazati da Bog postoji u ovome svijetu; barem bi tada imali razloga smatrati da bi se neki od događaja u ovome svijetu mogli objasniti kao Božjih ruku djelo. Međutim, takav dokaz nije sam po sebi dostatno opravdanje tvrdnji da Božja djela objašnjavaju bilo koji pojedini događaj u svijetu.

75Posve isto rasuđivanje vrijedi i u pogledu TUM-a. Budući da se TUM-om ne ustvrđuje postojanje zbiljskih pravnih sustava koji sadrže moralne temelje, a još manje specificiraju oni koji ih imaju, njime se ne mogu objasniti nikakve postojeće pravne prakse jer ne pruža nikakvu podlogu za utvrđenje koje od njih imaju moralne temelje prava. Njime se ne ustvrđuje ništa doli ideja da su moralni temelji prava koherentni i da stoga postoji pojmovno moguć pravni sustav koji uključuje moralne temelje prava. Argument koji iznosim u prilog tvrdnji upućuje nas, istina je, u smjeru karakteristika koje predstavljaju nužne uvjete da bi pravni sustav to činio – u ovome slučaju, društvo u kojemu su ljudi moralno nepogrešivi, ali nisu skloni postupati ispravno. Međutim, budući da očito nismo moralno nepogrešivi, ne možemo izabrati svjetove u kojima ljudi jesu jer da bismo odredili imaju li ljudi u nekom mogućem pravnom sustavu tu sposobnost, trebali bismo moći nepogrešivo utvrditi sva ispravna moralna načela. Zbog toga je, tvrdim, objašnjujuća snaga TUM-a od neznatne teorijske važnosti. Zapravo, djelomičan razlog za privremeno utihnuće rasprave jest taj da se mnogim pojmovnim filozofima prava pitanje počelo činiti u znatnoj mjeri nevažni. Čini se da ono nema nikakvu praktičnu vrijednost.

76U stvari, mnogi pravni teoretičari izvan okvira pojmovne filozofije prava prilično su kritični o čitavom pothvatu pojmovne analize. Razmotrite, primjerice, prihvatljiv argument Richarda Posnera prema kojemu pojmovna filozofija prava nema nikakvu praktičnu vrijednost. On kaže:

  • 25 Posner (1997: 4).

Dopuštam da se o pojmu prava može raspravljati čak i ako se riječ „pravo” ne može definirati; a to je na kraju krajeva i Hartov naslov, iako on često koristi riječ „definicija”. Filozofsko promišljanje pojma pravde koristan je pothvat još od Platona; o tome postoji pravodobna filozofska literatura. Nemam ništa protiv filozofske spekulacije. Ali željelo bi se da od nje bude i neke koristi; nešto bi trebalo ovisiti o odgovoru na pitanje „Što je to pravo?” da bi to pitanje bilo vrijedno postavljanja od strane ljudi koji bi svoje vrijeme mogli koristiti na druge društveno vrijedne načine. Međutim, o tom pitanju ništa ne ovisi. Ja idem i dalje: središnja je zadaća analitičke filozofije prava, ili bi barem trebala biti, ne dati odgovor na pitanje „Što je to pravo?”, nego pokazati da se to pitanje ne bi trebalo postaviti jer samo unosi zbrku.25

77Na ovome mjestu o tome ne mogu podrobno raspravljati, ali mislim da je Posner (1) uvelike u pravu u pogledu praktičnih implikacija pojmovne filozofije prava, ali da (2) ne prepoznaje intelektualno (i moralno – budući da se njegova kritika čini moralnom) legitimne razloge za bavljenje pojmovnom filozofijom prava. Što se tiče onoga pod (1), odabir pojmovne teorije, koliko to mogu reći (a to je tema za neki drugi rad) ničime ne doprinosi rješavanju pojedinih supstantivnih problema u svezi s pravom i paradigmatskim pravnim praksama. Istina je, naravno, da se može učiniti da pojedini problemi prema jednoj pojmovnoj teoriji nestaju, a prema drugim njoj suprotstavljenim pojmovnim teorijama nastaju; međutim, taj je dojam varljiv. Da navedem samo jedan relevantan primjer, Dworkin tvrdi da se idejom da suci imaju kvazizakonodavnu diskrecijsku vlast implicira da predmeti u kojima se ta diskrecija izvršava kako bi se stvorilo novo pravo koje se primjenjuje na predmet u tijeku podrazumijeva da suci nelegitimno primjenjuju pravo ex post facto. Međutim, Dworkinova teorija suočena je s analognom poteškoćom. Pod pretpostavkom da na svako pravno pitanje postoji jedan ispravan odgovor, ništa ne jamči da će sudac donijeti ispravnu odluku. U tom slučaju, možda nije riječ o „pravu” koje se primjenjuje na ex post facto način, nego o prisilnim mehanizmima prava koji se tako primjenjuju u cilju izvršenja pravila – a to uzrokuje iste moralne probleme. No, čak i kada sudac donese ispravnu odluku u teškom predmetu, pravo u teškom predmetu ne djeluje kao razumno upozorenje i stoga ne usmjerava ponašanje na moralno legitiman način. Zapravo, moglo bi se ustvrditi da je razlog zašto su ex post facto pravna pravila nelegitimna upravo taj što građani nisu razumno upozoreni o načinu na koji će protiv njih biti nepovoljno primijenjeni prisilni mehanizmi države. Da se izrazim metaforički, promjena pojmovnoga okvira u cilju rješavanja problema analogna je pokušaju izravnavanja tepiha koji je na jednome mjestu, zbog zračnoga džepa, izdignut. Jednostavnim pritiskom na to izbočenje ne postiže se ništa drugo nego njegovo pomicanje na drugo mjesto na tepihu.

  • 26 Već sam razmatrao kako se taj problem tiče drugih važnijih pojmovnih pitanja iz drugih područja fil (...)

78Zapravo, čini se da to vrijedi za mnoge, ako već ne za sve, probleme pojmovne analize. Razmotrite trivijalnu pojmovnu istinu da su neženje neoženjeni. Teško je uvidjeti koje bi to događaje u svijetu ova istina mogla uopće i početi objašnjavati. Razlog tomu je taj što prema tradicionalnoj metodologiji, poznatoj većini filozofa, ideja da su pojmovne istine nužne istine podrazumijeva da istina pojmovne tvrdnje ne ovisi o nekoj kontingentnoj značajci nekoga svijeta. U mjeri u kojoj je to točno, ona se može znati, a da se o nekom svijetu ne zna ništa drugo osim pojmovnog sadržaja izraženog pojmom-terminom (tj., osim značenja odgovarajućih termina). Teško je shvatiti kako bi pojmovne tvrdnje istinite u svakom mogućem svijetu mogle objasniti kontingentne događaje u bilo kojem pojedinom svijetu, uključujući našemu.26

  • 27 Ovdje trebam navesti da, iako nisam ni matematičar ni filozof matematike, imam veliko iskustvo izuč (...)

79Međutim, nepostojanje praktične koristi ne implicira, suprotno Posneru, da je izučavanje pojmovne filozofije prava bezrazložno. Posnerova je kritika, u konačnici, moralna kritika u smislu da bavljenje teorijama koje su lišene korisnosne vrijednosti predstavlja trošenje vrijednih resursa koji se mogu upotrijebiti za rješavanje praktičnih problema. To jednostavno nije u skladu s općenito prihvaćenim stajalištima o vrijednosti znanja per se; prema uobičajenom shvaćanju znanje vrijedi stjecati radi njega samoga. Štoviše, nije neprihvatljivo smatrati da se mnoga područja čiste matematike izučavaju bez obzira na to jesu li potencijalno vrijedna u smislu njihove korisnosti. Nadalje, za neka od najpoznatijih postignuća u matematici ne čini se, u ovome trenutku, da će biti od neke praktične koristi. Doista, za sada se ne čini da će dokaz Fermatova posljednjeg teorema koji je izveo Andrew Wiley biti od ikakve praktične koristi, pa ipak su stotine matematičara potrošile tisuće sati pokušavajući dokazati teoriju.27 Neke su tvrdnje vrijedne spoznaje radi njih samih – odnosno, zato što su njima izražene istine intrinzično, a ne samo korisnosno vrijedne.

Top of page

Bibliography

Brian F. Chellas, 1980: Modal Logic: An Introduction. Cambridge: Cambridge University Press.
Jules COLEMAN, 2001: The Practice of Principle: In Defence of a Pragmatist Approach to Legal Theory. Oxford: Oxford University Press.

Ronald DWORKIN, 1977: Taking Rights Seriously. Cambridge: Harvard University Press.

Equiconsistency. Wikipedia. URL: http://en.wikipedia.org/wiki/Equiconsistency.

H.L.A. HART, 1996: The Concept of Law. 2. izdanje. Oxford: Oxford University Press.
Kenneth E. HIMMA, 2000: H.L.A. Hart and the Practical Difference Thesis. Legal Theory 6 (2000) 1.
——, 2001a: Law’s Claim of Legitimate Authority. Hart’s Postscript: Essays on the Postscript to the Concept of Law. Ur. Jules L. Coleman. Oxford: Oxford University Press.
——, 2001b: The Instantiation Thesis and Raz’s Critique of Inclusive Positivism. Law and Philosophy 20 (2001) 1.
——, 2005: What is a Problem for All is a Problem for None: Substance Dualism, Physicalism, and the Mind-Body Problem. American Philosophical Quarterly 42 (2005) 2.
——, 2007a: Revisiting Raz: Inclusive Positivism and the Razian Conception of Authority. APA Newsletter on Philosophy and Law 6 (2007) 2.
——, 2007b: Just Because You’re Smarter than Me Doesn’t Give You the Right to Tell Me What to Do: Legitimate Authority and the Normal Justification Thesis. Oxford Journal of Legal Studies 27 (2007) 1.
Karel HRBACEK & Thomas KAREN, 1999: Introduction to Set Theory. New York: Marcel Dekker.

Stephen PERRY, 1996: Two Varieties of Legal Positivism. Critical notice of Waluchow’s Inclusive Legal Positivism. Canadian Journal of Law and Jurisprudence 9 (1996).
Richard POSNER, 1997: Law and Legal Theory in England and America. Oxford: Oxford University Press.

Joseph RAZ, 1994: Authority, Morality and Law. Ponovno objavljeno u: Ethics in the Public Domain. Oxford: Oxford University Press.
——, 1999: Practical Reason and Norms. New York: Oxford University Press.

Scott SHAPIRO, 1998: On Hart’s Way Out. Legal Theory 4 (1998) 4.

Top of page

Notes

1 Kriterije pravnosti nazivat ću i „kriterijima prava”. Nekoć su kriterije pravnosti pozitivisti obično nazivali „kriterijima valjanosti”.

2 Naravno, Dworkin i prirodnopravni teoretičari iznose snažniju tvrdnju o odnosu između temelja/kriterija prava, odnosno da je logički nemoguće da postoji pravni sustav bez moralnih temelja/kriterija prava.

3 Skup je prebrojivo beskonačan ako i samo ako se njegovi elementi mogu jednoznačno preslikati u prirodne brojeve. Skup je neprebrojivo beskonačan ako i samo ako je beskonačan, ali ne prebrojivo beskonačan. Intuitivna je zamisao da se svi elementi prebrojivo beskonačnog skupa mogu nabrojati (iako bi to moglo potrajati čitavu vječnost), dok je neprebrojivo beskonačan skup prevelik da bi se njegovi elementi mogli nabrojati (ili izbrojati). Čak ni svemoguće vječno biće ne može nabrojati elemente neprebrojivo beskonačnog skupa. Vidjeti, primjerice, Hrbacek & Karen 1999.

4 Za raspravu o tome zašto je Razov argument neuspješan vidi u nastavku na str. 70–71.

5 Hart (1996: 185–186).

6 Dworkin (1977: 40–41). Ovdje kažem „zavaravajuć” zbog toga što kaže da ta moralna načela imaju status prava jer praktičari vjeruju da sadržaj odražava objektivne zahtjeve morala. U svojim kasnijim radovima Dworkin, čini se, smatra da ta moralna načela imaju status prava na temelju svojeg logičkog odnosa sa zahtjevima objektivnog morala.

7 Za klasičan i još uvijek koristan tekst o modalnoj logici vidi, npr., Chellas 1980.

8 Shapiro (1998: 469–507).

9 Vidi Raz 1994.

10 Raza sam kritizirao u pogledu određenog broja tih pretpostavki. Vidi, primjerice, Himma 2001a, Himma 2007a, Himma 2007b i Himma (2001b: 61–79).

11 Vidi Himma (2000: 1–43).

12 Time se ne želi navesti na pomisao da ti negativni argumenti ne mogu tvoriti osnovu pozitivne obrane TUM-a; ako bi se uspjelo dokazati da je svaki od tih argumenata pogrešan i da ti argumenti iscrpljuju sve moguće logičke sukobe između naravi prava i postojanja moralnih temelja prava, tada bi se moglo zaključiti da je TUM istinit. No ovdje je ključno istaknuti da ova pozitivna obrana zahtijeva nešto više od samih zaključaka negativnih argumenata. Ona osim toga zahtijeva i novu premisu u smislu da postojeći argumenti obuhvaćaju sve moguće napetosti – a to bi, naravno, zahtijevalo pozitivnu obranu te nove premise.

13 Ta je tvrdnja poduprta brojnim primjerima. Nismo mogli shvatiti kako bi, primjerice, Euklidov postulat o paralelama mogao biti suprotan Einsteinovoj teoriji relativnosti koja pretpostavlja neeuklidijanski postulat o paralelama.

14 Vidi, primjerice, „Equiconsistency,” na: <http://en.wikipedia.org/wiki/Equiconsistency>. Ovdje je dostatno citirati Wikipediju zato što ništa od navedenoga nije ni izdaleka sporno.

15 Perry (1996: 367).

16 Perry (1996: 367).

17 Perry (1996: 379).

18 Razlog tomu je što odgovarajućim mogućnosnim tvrdnjama, po svojoj naravi, jednostavno nedostaje ona vrsta objašnjujuće snage koja se vezuje uz, recimo, psihološke teorije. To su u konačnici metafizičke tvrdnje i teorije, a takve teorije ne mogu objasniti kontingentne događaje ni na kojem svijetu zato što su metafizičke tvrdnje navodno nužno istinite – pa su stoga istinite i na svjetovima na kojima se odgovarajući kontingentni događaji odigravaju kao i na svjetovima na kojima se ti događaji ne odigravaju. Jedini način da se problem izbjegne jest da se ustroji misleni eksperiment na način da se uklone sve sporne pretpostavke. Ukoliko se rezultirajući model čini prejednostavnim da bi bio uspješan, to će vjerojatno imati neke veze s dojmom da je model koji sam proizveo prejednostavan da bi imao ikakvu objašnjujuću snagu u svjetovima kao što je naš. Međutim, to jednostavno predstavlja pogrešno shvaćanje modalne naravi TUM-a kao i logičke sposobnosti pojmovnih i metafizičkih tvrdnji da objasne značajke pravnog sustava koje su očito kontingentne.

19 Raz (1999: 158; isticanje dodano).

20 U nastavku ćemo vidjeti da i on zadovoljava (1).

21 Raz (1999: 159).

22 Iako se čini da Hart smatra da je ugradnja minimalnog sadržaja prirodnog prava u pravo tek stvar prirodne nužnosti, postoje neki vrlo dobri razlozi za shvaćanje da pravo mora uključivati takav sadržaj. Prvo, problem legitimnosti prava javlja se djelomično zato što je pravo prisilno, kao i zato što se njime uređuje široki raspon radnji koji uključuje kako radnje kojima se drugima nanosi šteta tako i radnje za koje se čini da su čisto privatne naravi. Dio je to same naravi prava da njegova vlast (autoritet) (ma što ona pojmovno predstavljala) obuhvaća i uređuje radnje obuhvaćene minimalnim sadržajem prirodnog prava. Drugo, ako se porekne tvrdnja da pozitivno pravo uključuje prirodno pravo, tada postaje to teže razlikovati pravo od drugih vrsta pravila, poput pravila koja se odnose na šahovski klub. Ta bi se pravila prihvatljivo mogla nazvati „pravom”, no to nisu „sustavi državnoga prava”, što je vrsta prava kojim se bavi pojmovna filozofija prava.

23 Coleman (2001: 77–81). Ovdje se pretpostavlja da bi se normom mogao utvrditi sadržaj prava a da sudac nužno ne zna kako se u svim slučajevima taj iskaz primjenjuje, no da ipak prihvaća ideju da postoje ispravni odgovori u teškim pravnim slučajevima koji uključuju tumačenje norme.

24 Neki filozofi tvrde da ako je Božje postojanje moguće, tada je ono nužno. Ti su argumenti, međutim, prijeporni.

25 Posner (1997: 4).

26 Već sam razmatrao kako se taj problem tiče drugih važnijih pojmovnih pitanja iz drugih područja filozofije. Konkretno, iznio sam sličan argument prema kojemu odabir teorije prirode uma ničime ne doprinosi rješenju problema um-tijelo ili srodnih problema poput problema mentalne uzročnosti. Ponovnim opojmovljenjem uma samo se mijenja način na koji je problem izražen, a da se pritom ni na koji način ne ublažava ozbiljnost problema. Vidi Himma 2005.

27 Ovdje trebam navesti da, iako nisam ni matematičar ni filozof matematike, imam veliko iskustvo izučavanja čiste matematike na poslijediplomskoj razini dok sam bio student filozofije.

Top of page

References

Bibliographical reference

Kenneth Einar Himma, « Logika dokazivanja mogućnosnih tvrdnji », Revus, 23 | 2014, 49–76.

Electronic reference

Kenneth Einar Himma, « Logika dokazivanja mogućnosnih tvrdnji », Revus [Online], 23 | 2014, Online since 10 November 2016, connection on 24 April 2017. URL : http://revus.revues.org/3154 ; DOI : 10.4000/revus.3154

Top of page

About the author

Kenneth Einar Himma

Gostujući profesor, Odsjek za povijest filozofije, Državno sveučilište u Tomsku,
Predavač, Pravni fakultet Sveučilišta u Washingtonu

   Kenneth Einar Himma
University of Washington School of Law
William Gates Hall
Box 353020
Seattle, WA 98195-3020
United States

E-mail: himma@uw.edu

By this author

Top of page

Copyright

All rights reserved

Top of page
  • Revues.org