Skip to navigation – Site map
Pravno sklepanje in argumentacija

Analogija i vaganje: teza o djelomičnoj svodljivosti i njezini problemi

Analogy and Balancing. The Partial Reducibility Thesis and Its Problems
David Duarte
Translated by Luka Burazin
p. 127–140
This article is a translation of:
Analogy and Balancing: The Partial Reducibility Thesis and Its Problems

Abstracts

With an analysis of the structure and the sequence of analogy, the paper is mainly a critique to the partial reducibility thesis: a thesis sustaining that analogy, besides a strictly analogical step, is in the remaining part reducible to balancing. Thus, the paper points out some problems raised by the partial reducibility thesis, such as the contingency of reducibility or the fact that a proper analogy is done under the cover of a balancing. The main point is, however, the claim that analogy and balancing have opposite normative conditions, being this premise the reason to a structural explanation for the unacceptability of the reducibility enterprise.

Top of page

Full text

1 Tri kao početna točka analogije i vaganja

  • 1 O tri osnovna postupka vidi Alexy (2010: 9 i dalje), Brożek (2008: 188 i dalje) i Bustamante (2012: (...)
  • 2 Prva premisa čini se neospornom: nijedan pravni slučaj ne može se riješiti a da nije ispunjen predn (...)
  • 3 Brożek 2008: 188 i dalje.

1Ideja da primjena prava uključuje tri osnovna postupka, podvođenje, vaganje i analogiju, nedavno je postala središnja tema teorije prava, pružajući nove uvide u analizi njihovih veza: (i) podvođenja i analogije, (ii) podvođenja i vaganja te (iii) analogije i vaganja.1 Međutim, uzimajući u obzir činjenicu da se podvođenje provodi u svakom slučaju primjene prava, a analogija i vaganje koriste samo u određenim normativnim uvjetima, proizlazi da je treća veza jedina koja povezuje osnovne postupke koji su, prema ovom shvaćanju, normativno nenužni.2 To obilježje analogije i vaganja predstavlja određene probleme: (i) koji su njihovi posebni normativni uvjeti? (ii) postoji li ikakvo preklapanje između tih uvjeta? i (iii) u kojoj mjeri se analogija i vaganje mogu udružiti ili jedno drugo ometati? Upravo ovdje do izražaja dolazi teza o djelomičnoj svodljivosti.3 Uobličena kao objašnjenje analogije u smislu vaganja, ta teza odnosi se upravo na probleme koji proizlaze iz veze između tih dvaju osnovnih postupaka primjene prava.

2 Analogija po koracima: neka osnovna razmatranja glede slijeda

  • 4 Naravno, vrsta analogije o kojoj ovdje govorim ona je koja se odnosi na klasifikaciju a ne analogij (...)
  • 5 O koracima kod analogije vidi Araszkiewicz (2011: 103).

2Unatoč tome što analogija predstavlja sam postupak usporedbe, ona je, u strogom smislu, i rezultat: utvrđenje, za neku svrhu, odnosa sličnosti.4 Da bi se dosegla krajnja točka, potrebno je poduzeti neke korake: (i) identificirati uspoređivane izraze, (ii) sačiniti popis čimbenika usporedbe, (iii) procijeniti sličnost ili ne-sličnost na temelju svakog od čimbenika, (iv) izvršiti odabir odlučujućeg čimbenika i (v) zaključiti da analogija postoji, ako ona postoji na temelju odabranog čimbenika.5 Dakle, čitav je postupak razmjerno složen.

  • 6 Brewer 1996: 932. Peczenik 1996: 312.

3 Složenost postupka očituje se već u pogledu čimbenika usporedbe. Kao što je poznato, oni su, naravno, beskonačni.6 Neovisno o tome što je predmet usporedbe, uzimajući u obzir neograničena svojstva izraza i beskonačne izvanjske kriterije analize, sve se može koristiti kao čimbenik usporedbe. Budući da kontekst usporedbe može suziti skup čimbenika, taj učinak smanjivanja olakšava savladivost čitavog postupka.

- Kad uspoređujemo automobile (a) i bicikle (b), skup čimbenika je beskonačan: č1 – cijena, č2 – brzina, č3 – metalna građa, č4 – udobnost, č5 – ljepota, č6 – zadovoljstvo koje pružaju Johnu, itd.
- Ako se
a i b uspoređuju s obzirom na kontekst kupnje, skup je sužen: neki čimbenici mogu postati nevažni; primjerice, č3 (metalna građa) ili č6 (zadovoljstvo koje pružaju Johnu).

  • 7 O lažnoj analogiji, među ostalim argumentima protiv analogije, vidi Shelley (2002: 489).

4 Složenost postupka dolazi do izražaja i kod procjene sličnosti ili ne-sličnosti koja proizlazi na temelju svakog od čimbenika. S obzirom na svaki od čimbenika treba donijeti sud kako bi se ustvrdila ili odbacila sličnost. Na neki način, taj korak predstavlja srž analogije: upravo se u tom koraku uspoređivani izrazi stvarno sučeljavaju na temelju specifične analize sličnosti. Ne smije se previdjeti važnost toga koraka. Zbog nedosljednih sudova stvorenih u ovome stadiju često se javljaju lažne analogije.7

  • 8 O koracima kod analogije vidi Araszkiewicz (2011: 103).

- usporedba između a i b na temelju č1 (cijena) može voditi k zaključku o sličnosti (=) ili ne-sličnosti ();8
- usporedba na temelju č
2 (brzina) također može voditi k zaključku o = ili ; i tako dalje za svaki čimbenik.

  • 9 I vice-versa. O količinskoj sličnosti vidi Davis & Russell (1987: 265).

5 Čak i kad je sužena kontekstom, moguće je da će usporedbu i dalje biti potrebno napraviti na temelju mnoštva čimbenika. Iz toga proizlazi da su moguće i različite procjene sličnosti i ne-sličnosti. Dakle, za uspoređene se izraze javlja tablica s različitim rezultatima: izrazi su na temelju nekih čimbenika slični, a na temelju drugih ne-slični. Kako bi i bilo za očekivati, na temelju zajedničkog popisa čimbenika, što su izrazi bliži, to je manje rezultata ne-sličnosti.9

- za a i b: č1 , č2 , č3 =, č4 , č5 , č6 =;
- za
b1 i b2, hipotetički: č1 =, č2 =, č3 =, č4 =, č5 , č6 =.

  • 10 Ili čimbenici: sva upućivanja na odlučujući čimbenik uključuju, naravno, skup odlučujućih čimbenika
  • 11 Alexy 2010: 17. Aarnio 1987: 104.

6 Srž složenosti analogije leži, međutim, u odabiru odlučujućeg čimbenika.10 Ako su određeni izrazi slični na temelju jednog čimbenika, a ne-slični na temelju drugoga, zaključak o postojanju analogije posve je ovisan o odabranom čimbeniku. Taj je odabir, ipak, izvanjski u odnosu na usporedbu: jednak položaj svakog od čimbenika u pogledu izraza podrazumijeva da postupak sam po sebi ne sadrži nikakve kriterije za određivanje bilo kakve nadmoći među čimbenicima.11 Tako je ukupan postupak analogije određen metačimbenikom: onim na temelju kojega je, kad se sve uzme u obzir, moguće odlučiti koji čimbenik treba odabrati.

- za a i b: č1 , č2 , č3 =, č4 , č5 , č6 =;
- za
a i b: (č1 ) 2 ) 3 =) 4 ) 5 ) 6 =);
- za
a i b, hipotetički, s metačimbenikom (mča) na temelju kojeg se odabire č3: a = b.

3 Isti koraci kod analogije u pravnim slučajevima

  • 12 Nino 2011: 293. Weinreb 2005: 97 i dalje. Guastini 1993: 370.

7Prethodnu je shemu moguće u cijelosti primijeniti kada se postupak analogije koristi kako bi se našlo rješenje za slučaj nepredviđen ijednom normom pravnoga poretka. Kada za pravno pitanje nije predviđen nijedan odgovor, postupak analogije je potreban kako bi se utvrdilo je li slučaj u pitanju sličan nekom drugom slučaju koji ispunjava uvjete predviđene nekom postojećom normom. Pravni slučajavi tako postaju izrazi koje treba usporediti. Ako je zaključak da analogija postoji, tada prima facie neprimjenljiva norma postaje odlučna norma (decision-norm) za slučaj u pitanju i pravno je pitanje odgovoreno.12

  • 13 Taj primjer, naravno, pretpostavlja pravnu prazninu glede ulaska u park motociklom, a koja ne posto (...)

- Slučaj: “Ulazak u park motociklom”.
- Nepostojanje norme o ulasku u park motociklom.
- Pravilo
1: “Ulazak u park automobilom nije dopušten”.
- “Ulazak automobilom” (
a) i “Ulazak motociklom” (m) su izrazi koje treba usporediti.
- Ako su
a i m analogni, ni “ulazak motociklom” nije dopušten.13

  • 14 Araszkiewicz 2011: 102. Roth 2000: 115.

8Kada su uspoređivani izrazi slučajevi, kao kod pravnog rasuđivanja na temelju analogije, kontekst usporedbe pruža pravno pitanje: ono što je ovdje bitno jest dobiti odgovor glede deontičkog statusa nepredviđene radnje. Upravo tim pitanjem sužava se beskonačan popis čimbenika. Čimbenici koji se ni na koji način ne odnose na to normativno pitanje bit će nevažni za potrebe usporedbe.14

- Slučajevi: “Ulazak u park automobilom” (a) i “Ulazak u park motociklom” (m).
- Pravno pitanje: je li dopušten ulazak u park motociklom?
- Nevažni čimbenici: č
1 – broj kotača, č2 – udobnost za vozača, itd.
- Važni čimbenici: č
3 – zagađivač, č4 – opasnost za pješake, itd.

9Čak i ako se popis čimbenika suzi, još uvijek je moguće postojanje mnoštva čimbenika, koji mogu voditi k tablici s različitim rezultatima. Bez obzira na pouzadnost pojedine procjene, bilo koja dva slučaja mogu biti slična na temelju jednog, a ne-slična na temelju drugog čimbenika.

- za a i m: č3 (zagađivač), č4 (opasnost za pješake), č5 (vozačeva sloboda djelovanja), č6 (šteta za vegetaciju u parku), itd;
- za
a i m: č3 , č4 , č5 =, č6 .

10Rezultirajuće sličnosti i ne-sličnosti iz tablice usporedbe predstavljaju temeljni problem u postupku analogije: odabir odlučujućeg čimbenika. Kao što smo vidjeli, ako se na temelju odlučujućeg čimbenika procjeni da postoji sličnost, tada slijedi zaključak o postojanju analogije. Ako ne, pravno pitanje ostaje bez pravnog rješenja na temelju postupka analogije.

- Za a i m: (č3 ) 4 ) 5 =) 6 ).
- Za
a i m: ako č5 onda “Ulazak u park motociklom nije dopušten”.
- Za
a i m: ako č4 onda nema analognog odgovora.

11Presudna točka u pravnom rasuđivanju na temelju analogije također redovito počiva na odredbi metačimbenika temeljem kojega će se odabrati prevladavajući čimbenik. Međutim, pravni poredak mora podržavati taj metačimbenik: ako u postupku analogije zaključak podupire nešto što djeluje kao “nova norma”, ne može biti podržana nijedna druga mogućnost. Problem je, naravno, kako.

4 Teza o djelomičnoj svodljivosti

  • 15 Brożek 2008: 193.
  • 16 Brożek 2008: 194.

12U kontekstu osnovnih postupaka u primjeni prava, prema tezi o djelomičnoj svodljivosti analogija se djelomično može objasniti pojmom vaganja.15 Prema toj tezi podržava se samo djelomična autonomnost postupka analogije: izuzev onoga njezinog koraka koji predstavlja strogu analogiju, preostali se koraci mogu svesti na vaganje. Dakle, za sporno pravno pitanje rješenje se može izvesti vaganjem sukobljenih načela, kao i kod svakog vaganja.16

  • 17 Što je, kako je već rečeno, neproblematična razina sličnosti (Brożek 2008: 191).

13 Ipak, teza o djelomičnoj svodljivosti ovisi o razlici između dviju razina sličnosti: sličnosti1 i sličnosti2. Sličnost1 odgovara onome na što se u ovome radu upućivalo kao na kontekst usporedbe i predstavlja bliskost između slučajeva koji proizlaze iz određenog pravnog pitanja. To pitanje određuje kao slične1 sve slučajeve čije rješenje je odgovor na isti pravni problem, postavljajući granice za početni stadij sličnosti.17 Odabrani slučajevi potom su predmet daljnje procjene.

- Pravno pitanje: je li dopušten ulazak u park motociklom?
- Pravilo
1: “Ulazak u park automobilom (a) nije dopušten”.
- Pravilo
2: “Ulazak u park biciklom (b) je dopušten”.
- Ne postoji norma o ulasku u park motociklom (
m).
- Pravilo
3: “Najveća brzina kretanja bicikala (b) u parku ograničena je na 10 km/h”.
- Slučajevi
a i b su slični1 slučaju m.
- Slučaj ograničenja brzine
b nije sličan slučaju m na ovoj razini sličnosti1.

  • 18 Brożek 2008: 191.

14Sličnost2 presudna je razina sličnosti jer stvara normu za slučaj kojom se uspostavlja pravno rješenje. Na ovoj se razini moraju usporediti slučajevi odabrani na razini sličnosti1 i donijeti odluka o “relevantnoj sličnosti”. Budući da su slični1 slučajevi povezani s različitim rješenjima, odgovor na pravno pitanje proizlazi iz onoga slučaja koji je procijenjen kao sličan2. Zbog toga sličnost2 predstavlja konačan i dublji odabir sličnosti.18

- Ne postoji norma o ulasku u park motociklom (m).
- Slučaj automobila (
a): “Ulazak u park automobilom nije dopušten”.
- Slučaj bicikla (
b): “Ulazak u park biciklom je dopušten”.
- Ako
m = c onda m ~D park;
- Ako
m = b onda m D park.

  • 19 Brożek 2008: 194.

15 Srž teze o djelomičnoj svodljivosti leži, međutim, u načinu kako se određuje i rješava sličnost2. Budući da su slučajevi odabrani na temelju sličnosti1 povezani s različitim rješenjima, ključno je otkriti načela koja podupiru svako od tih rješenja. Kako ta načela po definiciji upućuju u različitim smjerovima, stvara se uobičajeni scenarij sukoba načela.19

  • 20 Ovo načelo početno je bilo predstavljeno u obliku: “ljudi su ovlašteni aktivno se odmarati” (Brożek (...)

- Pravilo1 za slučaj automobila (a) (“Ulazak u park automobilom nije dopušten”) poduprto je načelom N1;
- N
1: “Okoliš treba biti pravno zaštićen”.
- Pravilo
2 za slučaj bicikla (b) (“Ulazak u park biciklom je dopušten”) poduprto je načelom N2.
- N
2: “Svatko ima slobodu djelovanja”.20
- Kod pitanja je li dopušten ulazak u park motociklom načela N
1 i N2 dolaze u sukob.

  • 21 O “kolizijskom pravilu” (zakonu suprotstavljenih načela) vidi, primjerice, Alexy 2002: 54 i Pino 20 (...)
  • 22 Brożek 2008: 195.

16U slučaju sukobljenih načela do rješenja se dolazi vaganjem, tj. uporabom “formule težine”: načela se važu i jedno će prevladati nad drugim. U skladu s time, načelo koje prevlada pruža rješenje za slučaj u pitanju te se na temelju činjenica slučaja i posljedica koje proizlaze iz pobjedničkog načela stvara “kolizijsko pravilo”.21 Takvim se pristupom problem sličnosti2 preobražava u problem vaganja načela, a što, prema tezi o djelomičnoj svodljivosti, ima značajnu prednost: umjesto postavljanja pitanja glede toga koji su izrazi slični2, treba samo izvršiti jednostavno vaganje.22

- N1 (okoliš treba biti pravno zaštićen) → m ~D park.
- N
2 (svatko ima slobodu djelovanja) → m D park.
- Ako na temelju “formule težine” N
1 > N2m ~D park.

5 Prvi problem: slučajni ishod vaganja

  • 23 Naravno, ništa ne priječi da s obje strane pitanja bude više od jednog načela, što onda zahtijeva p (...)

17Iz teze o djelomičnoj svodljivosti, unatoč njezinoj neospornoj zanimljivosti, proizlazi nekoliko problema. Prvi i najintuitivniji tiče se izbora načela koja stoje u pozadini pravila koja uređuju slične1 slučajeve. Iako izgrađena kao pojednostavljen model, teza o djelomičnoj svodljivosti, čini se, zanemaruje činjenicu da je moguće postojanje različitih načela koja podupiru pravila koja uređuju slične1 slučajeve. To je neposredno važno zbog dvaju razloga. Prvo, jer pokazuje da je izbor načela složeniji nego što se čini i, najviše, jer konačan rezultat ovisi o načelima koja su uključena u vaganje.23

- Slučaj automobila (a): pravilo1 (“Ulazak u park automobilom nije dopušten”) poduprto je načelom N1 i ili načelom N3.
- N1: “Okoliš treba biti pravno zaštićen”.
- N3: “Tjelesna cjelovitost je nepovrediva”.
- Slučaj bicikla (
b): pravilo2 (“Ulazak u park biciklom je dopušten”) poduprto je načelom N2.
- N2: “Svatko ima slobodu djelovanja”.
- Pravno pitanje i dalje je isto: je li dopušten ulazak u park motociklom (
m)?
- Ako su upletenja N2 u N1 i u N3 različita (kako motocikli zagađuju i kako mogu nanijeti štetu tjelesnoj cjelovitosti), ishodi vaganja mogu se razlikovati.
- Hipotetički: N1 > N2 → m ~D park, ali N3 < N2 →
m D park.

6 Drugi problem: analogija pokrivena vaganjem

  • 24 Kad se uzme u obzir da se vaganjem, u njegovom pravom smislu, samo odlučuje koju između svih primje (...)

18U vezi s prethodnom točkom, čini se da teza o djelomičnoj svodljivosti zanemaruje i činjenicu da su načela koja su izabrana za provođenje postupka vaganja materijalno povezana s čimbenicima koji se koriste za uspoređivanje slučajeva: svako od načela u postupku vaganja opisuje neki čimbenik za slučajeve odabrane tijekom stadija sličnosti1. Dakle, ne samo da izbor načela opisuje odabir čimbenika, nego je, štoviše, postupak vaganja izložen samo kao shema za organiziranje odabira odlučujućeg čimbenika. To stoga vodi k tvrdnji da se vaganje ovdje koristi samo kao alat za utvrđivanje metačimbenika: vaganjem se samo odlučuje koji će od čimbenika odabranih temeljem izabranih načela prevladati. Pod krinkom vaganja provodi se prava analogija.24

- Za a, b i m: č1 (zagađivač), č2 (sloboda kretanja), č3 (opasnost za pješake).
- Načela N
1, N2 i N3 predstavljaju č1, č2 i č3.
- N
1: “Okoliš treba biti pravno zaštićen”.; u č1: m = a; m b.
- N
2: “Svatko ima slobodu djelovanja”.; u č2: m = a; m = b.
- N
3: “Tjelesna cjelovitost je nepovrediva”.; u č3: m a; m = b.
- Izbor načela N
1 i N2 znači da su “glavni čimbenici” č1 i č2.
- Ako N
1 > N2, tada je odlučujući čimbenik č1: m = a; m b.
- N
1 → č1m = a.

7 Treći problem: vaganje nevažnih načela

19Uzimajući u obzir da je, na temelju teze o djelomičnoj svodljivosti, zamjena stadija sličnosti2 ostvarena vaganjem načela koja podupiru pravila neprimjenljiva na slučaj, javlja se još jedan problem: nevažnost tim pravilima prizvanih načela. Zapravo, unatoč sličnosti1, ne postoji ništa što bi predstavljalo osiguranje da ta načela neće biti nevažna za neregulirani slučaj, u kojem slučaju ona ne bi mogla opravdati nijedno rješenje. Glavni razlog za takav ishod proizlazi iz neprimjenljivosti jednog od tih načela na slučaj za koji se traži odgovor, što je posljedica činjenice da obilježja koja opisuju taj slučaj ne odgovaraju prednjaku (antecedentu) načela. U tom scenariju, načela prizvana na temelju sličnosti1 ovdje ne igraju nikakvu ulogu. To vodi k sljedećoj tvrdnji: djelomično svođenje analogije na vaganje moguće je jedino ako je neregulirani slučaj, unatoč sličnosti1, analogan reguliranom slučaju do te mjere da aktivira upravo ona ista načela koja podupiru pravila čija je analogna primjena predmetom razmatranja.

  • 25 To je još vidljivije ako se ono koristi u svojoj prvotnoj inačici: “ljudi su ovlašteni aktivno se o (...)

- Slučaj automobila (a): pravilo1 “ulazak u park automobilom nije dopušten” poduprto je načelom N1.
- N
1: “Okoliš treba biti pravno zaštićen”.
- Slučaj bicikla (
b): pravilo2 “ulazak u park biciklom je dopušten” poduprto je načelom N2.
- N
2: “Svatko ima slobodu djelovanja”.
- Novi slučaj sličnosti
2: smije li se u park ući memorijalnim tenkom (mt)?
- Ne postoji norma o ulasku u park memorijalnim tenkom (
mt).
- Kod sličnosti
1 se ništa nije promijenilo: pitanje se i dalje odnosi na dopuštenje ulaska.
- Vaganje načela N
1 i N2 za slučaj mt je besmisleno: u najboljem slučaju, načelo N2 je nevažno.
- Neregulirani slučaj ne ispunjava prednjak (antecedent) načela N
2.25

8 Četvrti problem: manjak načela za vaganje

  • 26 Primjerice, Pino 2010: 185 i dalje, i Duarte 2010: 56 i dalje.

20Prepreka tezi o djelomičnoj svodljivosti koja leži u podlozi prethodnog problema može se proširiti na sve normativne situacije u kojima pravila koja uređuju slične1 slučajeve nisu utemeljena ni na jednom načelu ili, možda najčešće, u kojima su ta pravila poduprta istim načelom. U takvim situacijama vaganje nije moguće zbog jednostavnog razloga što ne postoji dovoljno načela za vaganje. Poznato je da je vaganje postupak rješavanja normativnih sukoba nerješivih na temelju normi u sukobu: zbog tog razloga, za vaganje su potrebne dvije ili više normi.26 Stoga, kad su načela poduprta istim načelom, ne može doći do vaganja.

- Pravilo1: “Promet automobilima ograničen je na tri dana u tjednu”.
- Pravilo
2: “Automobili čiji registracijski broj započinje parnim brojem mogu prometovati ponedjeljkom, srijedom i petkom”.
- Pravilo
3: “Automobili čiji registracijski broj započinje neparnim brojem mogu prometovati utorkom, četvrtkom i subotom”.
- Nije doneseno pravilo za nekolicinu automobila čiji registracijski broj započinje slovom.
- Slučaj parnog broja (
p): pravilo2 poduprto je načelom N1.
- Slučaj neparnog broja (
n): pravilo3 poduprto je načelom N1.
- N
1: “Okoliš treba biti pravno zaštićen”.
- Pravno pitanje: kada mogu prometovati automobili čiji registracijski broj zaočinje slovom?
- Vaganje je neupotrebljivo: načelo N
1 podupire oba pravila; ne postoji normativni sukob.

9 Pozadinski problem: analogija i vaganje se ne preklapaju

21Svi do sada identificirani problemi s tezom o djelomičnoj svodljivosti, na neki način, ne predstavljaju ništa više nego posljedicu jednog šireg problema: analogija i vaganje se ne preklapaju. To postaje jasnije kada uzmemo u obzir činjenicu da svaki od tih osnovnih postupaka zahtijeva suprotne normativne okolnosti: dok analogija ovisi o nepostojanju ijedne primjenljive norme, vaganje se oslanja na primjenljivosti dviju ili više normi. Činjenica da tim postupcima prethode suprotne normativne okolnosti upućuje na njihovo međusobno isključivanje. Slučaj u kojem je potrebno izvršiti analogiju nije slučaj u kojem bi trebalo izvršiti vaganje i vice-versa.

- Slučaj: “Ulazak u park motociklom (m)”.
- Normativne okolnosti analogije: ne postoji norma o
m.
- Normativne okolnosti vaganja: u pogledu
m, načelo N1 i načelo N2 su u sukobu.

22 Moguće objašnjenje preklapanja postupaka analogije i vaganja, unatoč njihovom međusobnom isključivanju, leži, čini se, u reduktivnom shvaćanju uloge načela kao stvarno usmjeravajućih normi. Prihvaćanje činjenice da su načela norme poput svih ostalih normi, što je neizbježna posljedica njihove deontičke naravi, mora podrazumijevati to da načela reguliraju slučajeve na isti način kao i pravila. Osobita obilježja načela, počevši od njihove primjenljivosti u različitim stupnjevima, ne utječu na činjenicu da ona i pružaju pravna rješenja: ako slučaj ispunjava prednjak (antecedent) načela, onda za taj slučaj postoji pravna posljedica. Očito je da, ako jedno načelo dođe s drugim u sukob, rješenje ovisi o njihovu vaganju. Međutim, jednom kad je ishod vaganja poznat, poznata je i konačna posljedica i nema više mjesta za uključivanje analogije.

- Pravno pitanje: je li dopušten ulazak u park motociklom?
- N
1: “Okoliš treba biti pravno zaštićen”.
- N
2: “Svatko ima slobodu djelovanja”.
- Ulazak motociklom slučaj je na koji su primjenljiva načela N
1 i N2.
- Ne postoji norma o “ulasku u park automobilom”.
- Ne postoji norma o “ulasku u park biciklom”.
- Do pravnog rješenja dolazi se vaganjem načela N
1 i N2.

  • 27 Ali sigurno bez primjene analogije, s obzirom na to da nisu nazočne njezine normativne okolnosti. T (...)

23 Dakle, ispada da reduktivno shvaćanje uloge načela kao stvarno usmjeravajućih normi utječe na ispravno razumijevanje pravne praznine. Ako pravna praznina i dalje predstavlja izočnost regulacije, kod razumijevanja dosega pravne praznine mora se uzeti u obzir da i načela i pravila na jednak način predviđaju pravne posljedice, iako su načela, sa svojim širokim prednjacima (antecedentima) koji pokrivaju veliki dio stvarnosti, znatno suzila prostor za neregulirane slučajeve. Stoga, za primjenu prava ne postoji pravna praznina ako je sporni slučaj manifestacija prednjaka (antecedenta) načela: ako slučaj aktivira pravilo, pravilo je primjenljivo, ali ako aktivira “samo” načelo, slučaj je također predviđen pravom i, uz prethodno vaganje ili bez njega, treba primijeniti načelo.27

- Pravno pitanje: je li dopušten ulazak u park motociklom?
- N
1: “Okoliš treba biti pravno zaštićen”.
- N
2: “Svatko ima slobodu djelovanja”.
- Ulazak motociklom slučaj je na koji su primjenljiva načela N
1 i N2.
- Pravilo
1: “Ulazak u park automobilom nije dopušten”.
- Pravilo
2: “Ulazak u park biciklom je dopušten”,
- Do pravnog rješenja ne dolazi se na temelju analogije.
- Do pravnog rješenja i dalje se dolazi na temelju vaganja načela N
1 i N2.
- Pravno pitanje: je li dopušten ulazak u park automobilom?
- Pravno rješenje pruža pravilo
1.

  • 28 Primjerice, Alexy 2002: 47 i dalje, i Brożek 2012: 223.
  • 29 Ono što se ovdje želi reći jest da normativne praznine postoje samo na razini pravila ako je prazni (...)
  • 30 Sve to pretpostavlja da analogija, kao postupak koji se može koristiti kako bi se stvorilo odlučnu (...)

24 Čini se da se ono što se razumijeva pod “pravnom prazninom” znatno promijenilo uzimajući u obzir razliku između načela i pravila i, posljedično, ono što proizlazi iz naravi načela kao “optimizacijskih zahtjeva”.28 Ako se prihvati da se i načelima i pravilima propisuju pravne posljedice i da se, dakle, i primjenom načela i primjenom pravila na isti način mogu rješavati slučajevi, doseg “pravne praznine” sada, čini se, pokriva samo dvije normativne situacije: (i) malo vjerojatnu situaciju u kojoj nijedna norma, ni pravilo ni načelo, nije primjenljiva na slučaj i (ii) situaciju u kojoj pravilo, blokirajući primjenljivost načela, predviđa posljedicu koja nije posebno određena za kategoriju koja, između ostalih, spada i u njegovo područje primjene.29 Ako te normativne situacije određuju što može ući u doseg “pravne praznine”, iz toga slijedi da je osnovni postupak analogije ograničen upravo na njih.30

- Slučaj1: promet automobilima čiji registracijski broj započinje slovom.
- Prazninom ispunjena situacija
1: ako slučaj1 nije pokriven nijednim pravilom ili nijednim načelom (pravna praznina1).
- Prazninom ispunjena situacija
2: ako postojeće norme sadrže neodređene posljedice za slučaj1, primjerice:

- Pravilo1: “Promet automobilima ograničen je na tri dana u tjednu”.
- Pravilo
2: “Automobili čiji registracijski broj započinje parnim brojem mogu prometovati ponedjeljkom, srijedom i petkom”.
- Pravilo
3: “Automobili čiji registracijski broj započinje neparnim brojem mogu prometovati utorkom, četvrtkom i subotom”.
- Nije doneseno pravilo za nekolicinu automobila čiji registracijski broj započinje slovom (pravna praznina
2).

10 Zaključna primjedba

25Analogija je usmjerena k cilju: između čimbenika usporedbe, osobito na razini sličnosti2, odabir se može izvršiti samo s obzirom na neku svrhu. Bez neke takve svrhe neodrediv je metačimbenik na temelju kojega se odlučuje o tome koji će od čimbenika prevladati i, zbog tog razloga, nedostaje opravdanje za odabir između čimbenika pa odabir postaje posve arbitraran. Budući da načela šire i očitije propisuju ciljeve koje je usvojio pravni poredak i budući da se ti ciljevi uvode u postupak analogije kako bi se riješio problem metačimbenika, ciljno usmjerena narav analogije u toj je vrsti normi pronašla svoj glavni izvor sposobnosti djelovanja. Ovdje se, međutim, načela javljaju u dvojakoj ulozi: kao “propisivači ciljeva” i, s obzirom na to da pružaju neposredna rješenja za slučajeve, kao “smanjivači pravnih praznina”. S tom dvojakošću treba biti oprezan: kad god je slučaj reguliran načelom, načelo odmah zaustavlja korištenje analogije i tako uklanja mogućnost da tvori kriterij glede toga što je čemu slično.

Zahvaljujem Hendriku Kapteinu, Luisu Duarteu d’Almeidi, Pedru Múriasu, Pedru Monizu Lopesu i dvama anonimnim recenzentima na njihovim komentarima na raniju inačicu ovoga rada.

Top of page

Bibliography

Aulis AARNIO, 1987: The Rational as Reasonable. Dordrecht: Kluwer.
Robert ALEXY, 2010: Two or Three?
On the Nature of Legal Principles. Ur. Martin Borowski. Stuttgart: Franz Steiner Verlag. 9–18.
——, 2002:
Theory of Constitutional Rights. Oxford: Oxford University Press.
Michal ARASZKIEWICZ, 2011: Analogy, Similarity and Factors.
Proceedings of the 13th International Conference on Artificial Intelligence and Law. New York: ACM. 101–105.

Scott BREWER, 1996: Exemplary Reasoning: Semantics, Pragmatics, and the Rational Force of Legal Arguments by Analogy. Harvard Law Review 109 (1996) 5. 923–1029.
Bartosz BROŻEK, 2008: Analogy in Legal Discourse.
Archiv für Rechts- und Sozialphilosophie 94 (2008) 2. 188–201.
——, 2012: Legal Rules and Principles: a Theory Revisited
. i-Lex, Rivista di Scienze Giuridiche, Scienze Cognitive ed Intelligenza Artificiale (2012) 17. 205–226.
Luka BURAZIN, 2014: Antinomies Between Implicit Legal Principles: a Solution to the Total-Partial Antinomy.
Courts, Interpretation, The Rule of Law. Ur. Miodrag Jovanović and Kenneth E. Himma. The Hague: Eleven International Publishing. 167–180.
Thomas BUSTAMANTE, 2012: Finding Analogies Between Cases. On Robert Alexy´s Third Basic Operation in the Application of Law.
On the Philosophy of Precedent. Ed. Carlos Bernal Pulido. Stuttgart: Franz Steiner Verlag. 59–71.

Todd DAVIES & Stuart RUSSELL, 1987: A Logical Approach to Reasoning by Analogy. Proceedings of the Tenth International Joint Conference on Artificial Intelligence. Ur. John P. McDermott. Burlington: Morgan Kaufmann Publishers. 264–270.
David DUARTE, 2010: Normative Conditions of Balancing: Drawing Up The Boundaries of Normative Conflicts That Lead to Balances.
Legal Reasoning: the Methods of Balancing. Ur. Jan Sieckmann. Stuttgart: Franz Steiner Verlag. 5162.

Riccardo GUASTINI, 1993: Le Fonti del Diritto e L´Interpretazione. Milano: Giuffrè.

Hendrik KAPTEIN, 2005: Legal Progress Through Pragma-Dialectics? Prospects Beyond Analogy and E Contrario Argument. Argumentation 19 (2005) 4. 497–507.

Fabrizio MACAGNO & Douglas WALTON, 2009: Argument from Analogy in Law, the Classical Tradition, and Recent Theories. Philosophy & Rhetoric 42 (2009) 2. 154182.
Juan Ruiz MANERO, 2005: Algunas Concepciones del Derecho y sus Lagunas. Lagunas en el Derecho. Madrid: Marcial Pons. 103126.

Carlos Santiago NINO, 2003: Introducción al Análisis del Derecho. 11. izd. Barcelona: Ariel.

Aleksander PECZENIK, 1996: Jumps and Logic in the Law. Artificial Intelligence and Law 4 (1996) 3-4. 297–329.
Giorgio PINO, 2010.
Diritti e Intepretazione. Bologna: Il Mulino.

Jorge Luis RODRÍGUEZ, 2000: Axiological Gaps and Normative Relevance. Archiv für Rechts- und Sozialphilosophie 86 (2000). 151–167.
Bram ROTH, 2000: New Reasoning Patterns in Analogical Legal Case-Based Reasoning: An Informal Investigation.
Legal Knowledge and Information Systems. Ur. Joost Breuker. Amsterdam: IOS Press. 113–122.

Cameron SHELLEY, 2002: Analogy Counterarguments and the Acceptability of Analogical Hypotheses. British Journal of Philosophy of Science 53 (2002) 4. 477–496.
Jan SIECKMANN, 2010: Balancing, Optimisation, and Alexy´s “Weight Formula”.
Legal Reasoning: the Methods of Balancing. Ur. Jan Sieckmann. Stuttgart: Franz Steiner Verlag. 101–118.

Bart VERHEIJ & Jaap HAGE, 1994: Reasoning by Analogy: A Formal Reconstruction. Legal Knowledge Based Systems. The Relations with Legal Theory. Ur. Henry Prakken. Lelystad: Koninklijke Vermande. 65–78.

Lloyd WEINREB, 2005: Legal Reason. The Use of Analogy in Legal Argument. New York: Cambridge University Press.

Top of page

Notes

1 O tri osnovna postupka vidi Alexy (2010: 9 i dalje), Brożek (2008: 188 i dalje) i Bustamante (2012: 59 i dalje).

2 Prva premisa čini se neospornom: nijedan pravni slučaj ne može se riješiti a da nije ispunjen prednjak (antecedent) (norme ili odlučne norme (decision-norm)). Drugu premisu objasnit ću kasnije.

3 Brożek 2008: 188 i dalje.

4 Naravno, vrsta analogije o kojoj ovdje govorim ona je koja se odnosi na klasifikaciju a ne analogija kojom se podupire predviđanje (Macagno & Walton 2009: 171).

5 O koracima kod analogije vidi Araszkiewicz (2011: 103).

6 Brewer 1996: 932. Peczenik 1996: 312.

7 O lažnoj analogiji, među ostalim argumentima protiv analogije, vidi Shelley (2002: 489).

8 O koracima kod analogije vidi Araszkiewicz (2011: 103).

9 I vice-versa. O količinskoj sličnosti vidi Davis & Russell (1987: 265).

10 Ili čimbenici: sva upućivanja na odlučujući čimbenik uključuju, naravno, skup odlučujućih čimbenika.

11 Alexy 2010: 17. Aarnio 1987: 104.

12 Nino 2011: 293. Weinreb 2005: 97 i dalje. Guastini 1993: 370.

13 Taj primjer, naravno, pretpostavlja pravnu prazninu glede ulaska u park motociklom, a koja ne postoji ako u obzir uzmemo opće načelo o slobodi djelovanja. Međutim, primjer je valjan ako dodamo normu koja blokira dopuštenje koje proizalzi iz tog načela: primjerice, “ulazak u park ovisi o posebnom pravilu glede vrste vozila u pitanju”. Uz tu normu, i uz postojanje pravila glede automobila i nepostojanje pravila glede motocikala, u odnosu na potonju vrstu vozila postoji pravna praznina.

14 Araszkiewicz 2011: 102. Roth 2000: 115.

15 Brożek 2008: 193.

16 Brożek 2008: 194.

17 Što je, kako je već rečeno, neproblematična razina sličnosti (Brożek 2008: 191).

18 Brożek 2008: 191.

19 Brożek 2008: 194.

20 Ovo načelo početno je bilo predstavljeno u obliku: “ljudi su ovlašteni aktivno se odmarati” (Brożek 2008: 194). Međutim, radi veće pravne preciznosti, u tekstu koristim oblik načela koji, u istom kontekstu, koristi Alexy (2010: 16). Ova izmjena ni na koji način ne utječe na izvedenu shemu.

21 O “kolizijskom pravilu” (zakonu suprotstavljenih načela) vidi, primjerice, Alexy 2002: 54 i Pino 2010: 190 i dalje.

22 Brożek 2008: 195.

23 Naravno, ništa ne priječi da s obje strane pitanja bude više od jednog načela, što onda zahtijeva proširenu “formulu težine” (Alexy 2002: 409; Sieckmann 2010: 110). Međutim, bit je u tome da, korištenjem vaganja, analogija postaje ovisna o dvojbenom izboru između načela (ometajući dosljednost ishoda analogije).

24 Kad se uzme u obzir da se vaganjem, u njegovom pravom smislu, samo odlučuje koju između svih primjenljivih normi treba primijeniti na slučaj, postaje jasno da se vaganjem, kad se ono koristi za izbor jedne od različitih na slučaj neprimjenljivih normi, samo određuje bliskost i udaljenost između slučaja i svake od neprimjenljivih normi.

25 To je još vidljivije ako se ono koristi u svojoj prvotnoj inačici: “ljudi su ovlašteni aktivno se odmarati” (Brożek 2008: 194). Čini se neospornim da ulazak u park memorijalnim tenkom ni u kojim okolnostima ne predstavlja primjer aktivnog odmaranja.

26 Primjerice, Pino 2010: 185 i dalje, i Duarte 2010: 56 i dalje.

27 Ali sigurno bez primjene analogije, s obzirom na to da nisu nazočne njezine normativne okolnosti. Time se opravdava tvrdnja da neki oblici navodne analogije ne mogu biti smatrani analogijom (vidi, primjerice, Verheij & Hage 1994: 65; također, u okviru reduktivnog pristupa, Kaptein 2005: 502). Naravno, s obzirom na pojam pravne praznine, ovdje se uzimaju u obzir samo normativne praznine (o razlici između normativnih i aksioloških praznina vidi Nino 2003: 281 i Rodríguez 2000: 152).

28 Primjerice, Alexy 2002: 47 i dalje, i Brożek 2012: 223.

29 Ono što se ovdje želi reći jest da normativne praznine postoje samo na razini pravila ako je praznina stvorena na temelju pravila, odnosno na razini načela ako je ijedno načelo primjenljivo (Ruiz Manero 2005: 123). Primjerom koji slijedi u glavnom tekstu, u slučaju pravne praznine2, dobro se može pokazati na što se ovdje misli. S druge strane, važno je istaknuti da uobičajeno razlikovanje izričitih i prešutnih načela (primjerice, Burazin 2014: 171) ni na koji način ne utječe na ovo pitanje. Ako je načelo nepisano, moguće su samo dvije situacije: ili ono jest ili nije norma skupa (pravnog poretka). U potonjem slučaju, načelo ne postoji i iz njega ne proizlazi ništa. Međutim, ako je ono stvarna norma skupa, što je naravno slučaj kad je riječ o običajnom izvoru, onda se ono ponaša kao i sva ostala načela i ni po čemu nije različito od pisanih načela. Bilo ono pisano ili ne nevažno je za određivanje pravne posljedice, pod uvjetom da je (prihvaćeno kao) norma koja pripada skupu.

30 Sve to pretpostavlja da analogija, kao postupak koji se može koristiti kako bi se stvorilo odlučnu normu (norm-decision) koju nije donijela normativna vlast, ovisi o normi koja dopušta njezinu uporabu pod određenim uvjetima i činjenici da je taj uvjet postojanje pravne praznine.

Top of page

References

Bibliographical reference

David Duarte, « Analogija i vaganje: teza o djelomičnoj svodljivosti i njezini problemi », Revus, 25 | 2015, 127–140.

Electronic reference

David Duarte, « Analogija i vaganje: teza o djelomičnoj svodljivosti i njezini problemi », Revus [Online], 25 | 2015, Online since 10 June 2017, connection on 17 August 2017. URL : http://revus.revues.org/3272 ; DOI : 10.4000/revus.3272

Top of page

About the author

David Duarte

Associate Professor of Law at the University of Lisbon, Portugal

   David Duarte
Faculdade de Direito de Lisboa
Alameda da Universidade, Cidade Universitária
1649-014 Lisboa
Portugal

E-mail: davidduarte@fd.ulisboa.pt

Top of page

Copyright

All rights reserved

Top of page
  • Revues.org