Skip to navigation – Site map

HomeNuméros19Pravni realizemRedefinicija pravnog realizma

Pravni realizem

Redefinicija pravnog realizma

Legal Realism Restated
Riccardo Guastini
Translated by Milan Franić
p. 83-96
This article is a translation of:
Il realismo giuridico ridefinito  [it]
Other translation(s):
Le réalisme juridique redéfini [fr]

Abstracts

Legal realism, or at least one version of realism, can be pictured as the junction of three closely related theses: an ontological thesis, which answers the question “What type of entity law is?”; a methodological thesis, dealing with interpretation and answering the question “What kind of activity is interpretation?”; and an epistemological thesis whose subject is the science of law and which answers the question “What the scientific study of law amounts to?”.

Top of page

Full text

  • 1 Drukčiju, puno složeniju, karakterizaciju pravnog realizma izložio je Pierluigi Chiassoni u radu Il (...)

1Pravni realizam – ili barem jedan njegov oblik, može se okarakterizirati kao spoj triju usko povezanih teza: ontološke, metodološke i epistemološke (nazivamo ih tako u nedostatku boljeg naziva, iako naziv nije uvijek odgovarajući).1

2Ontološka teza, u pravnom smislu, odgovara na pitanje “Koja je pravo vrsta entiteta?”.

3Metodološka teza ima za predmet interpretaciju: odgovara na pitanje “Koja vrsta aktivnosti je interpretativna aktivnost?”.

  • 2 Ovim trima tezama možda bi se moglo dodati i četvrtu: semantičku tezu, koja odgovara na pitanje “Ko (...)

4Epistemološka teza, najzad, ima za predmet spoznaju (“znanost”) prava: odgovara na pitanje “U čemu se sastoji znanstvena spoznaja prava?”.2

5Izgledalo bi prirodno započeti izlaganjem ontološke teze, no postoje dobri razlozi (objašnjeni u nastavku) da se započne metodološkom tezom, s obzirom na to da realistički pristup interpretaciji uvjetuje sve ostale teze.

1 Metodološki realizam

  • 3 Riccardo Guastini, Rule-Scepticism Restated, u: Leslie Green i Brian Leiter (ur.), Oxford Studies (...)
  • 4 Hans Kelsen, Sulla teoria dell’interpretazione (1934), u: Paolo Comanducci, Riccardo Guastini (ur.) (...)

6Metodološki realizam, pojednostavljeno rečeno, jedna je skeptička teorija interpretacije:3 interpretacija – tj. pripisivanje značenja normativnim tekstovima – aktivnost je koja nije kognitivna, nego “odlučujuća”. Kelsenovim riječima: to je akt volje, a ne spoznaje.4 Misli se, naravno, na posebno važnu vrstu interpretacije u pravu: sudsku interpretaciju.

  • 5 Ne primjenjuju pravo samo suci (kako to često smatra ili se pak čini da smatra krajnji realizam), n (...)

7Međutim, ta odlučujuća aktivnost ne obuhvaća (naravno) samo interpretaciju od strane sudaca – i, općenitije, organa primjene5 – nego i onu od strane pravnih znanstvenika (“doktrina” ili “dogmatika”).

1.1 Interpretacija u užem smislu

  • 6 Vidi infra prvu ontološku tezu.
  • 7 Treba dodati da ukupnost normativnih iskaza neizbježno sadrži praznine (neregulirana činjenična sta (...)

8Normativni tekstovi – “pravo”, dakle, u jednom od značenja te riječi6 – pati od višestrukog oblika neodređenosti. S jedne strane, normativni iskazi su često neodređeni pa tako omogućuju različita tumačenja: ne zna se iskazuje li iskaz E normu N1 ili normu N2. S druge strane, svaka norma je jako nejasna pa tako omogućuje različite “konkretizacije”: u pogledu norme N (utvrđene “apstraktnom” interpretacijom) ne zna se potpada li slučaj x ili ne pod obuhvat primjene te norme (što je materija “supsumpcije” ili “konkretne” interpretacije).7

  • 8 Ovakav stav se ponajprije susreće kod američkih realista, “đenovske” realističke škole, kod nekih f (...)
  • 9 Što još više vrijedi, naravno, za pravne praznine i antinomije (v. bilj. 6).

9U biti, svaki normativni tekst dopušta interpretacije – apstraktne i/ili konkretne – koje su u isto vrijeme suprotstavljene, a u različito vrijeme promjenjive.8 Iz tog proizlazi da mnogi (možda ne svi, ali mnogi) prijepori i, općenitije, mnoga (možda ne sva, ali mnoga) “pravna pitanja”, dopuštaju različita i međusobno konkurirajuća rješenja.9

  • 10 Riccardo Guastini, Interpretive Statements, u: Ernesto Garzón Valdés, Werner Krawietz, Georg Henrik (...)
  • 11 Čini se samorazumljivim da stipulirajuće definicije (uključujući redefinicije) nemaju istinosnu vri (...)

10Utoliko je očito da su interpretativni iskazi – kako oni apstraktni (“Normativni iskaz E izražava norma N”), tako i oni konkretni (“Slučaj x potpada pod obuhvat primjene norme N”) – plod izbora i odluke, a ne spoznavanja. To jest, narav tih iskaza nije deskriptivna ili kognitivna, nego je prvenstveno propisujuća – po čemu se ti iskazi ne razlikuju od stipulacija i redefinicija, kojima su po svemu slični,10 pa kao takvi nemaju istinosnu vrijednost.11

  • 12 Na prihvatljivosti interpretativnih odluka ustraje Aulis Aarnio, The Rational as Reasonable. A Trea (...)

11Interpretativni izbori onih koji primjenjuju pravo uvjetovani su, naravno, njihovim praktičnim interesima (političkim, ekonomskim, profesionalnim, itd.), njihovim idejama pravednosti, prihvatljivošću različitih interpretativnih izbora unutar postojeće pravne kulture,12 kao i – last, but not least – pojmovnim konstrukcijama pravne teorije i dogmatike.

1.2 Pravničko stvaranje prava

12S druge strane, u stručnom se pravnom jeziku riječ “intrepretacija“ na pomalo nejasan način koristi za označavanje ukupnosti intelektualnih operacija pravnih stručnjaka.

  • 13 Riccardo Guastini, Juristenrecht. Inventando derechos, obligaciones, y poderes, u: Jordi Ferrer Bel (...)

13Preciznije sagledano, nije teško uočiti da se pravni stručnjaci, među kojima osobito pravnih teoretičari, ne ograničavaju samo na odlučivanje o značenju normativnih tekstova. Najzad, tumačenje u užem smislu riječi (pripisivanje značenja nekom tekstu) tek je jedan, možda ne ni najvažniji, aspekt njihove djelatnosti.13

  • 14 Izraz je očito posuđen od Rudolpha von Jheringa. S tim u vezi, vidi Giorgio Lazzaro, Storia e teori (...)

14Pored interpretacije u opisanom smislu, a opet s njom u uskoj vezi, djelatnost pravnih stručnjaka je i “pravničko stvaranje prava”.14 Tim izrazom se, doduše neodređeno, označava jedinstvo intelektualnih operacija od kojih se ističu sljedeće:

  1. stvaranje normativnih praznina i, još važnije, aksioloških,

  2. stvaranje aksiološke hijerarhije među normama,

  3. konkretiziranje načela,

  4. usklađivanje suprotstavljenih načela,

  5. stvaranje i (ponekad) rješavanje antinomija, te iznad svega

    • 15 Ukratko: (i) normativna praznina je nepostojanje pravne regulacije nekog činjeničnog stanja, dok je (...)

    oblikovanje neiskazanih normi koje drže implicitnima u odnosu na pravni poredak (premda ta norme u užem, odnosno u logičkom smislu, nisu implicite u odnosu na druge norme).15

15Te su operacije na različite načine međusobno povezane. Oblikovanje neiskazanih normi očito služi popunjavanju normativnih praznina (stvarnih ili prividnih). Stvaranje aksiološke praznine prethodi stvaranju neiskazane norme radi popunjavanja te praznine. Konkretizacija načela opet se, na neki način, sastoji od uvođenja neiskazane norme. Sukobi načela specifična su vrsta antinomija koje mogu biti riješene jedino pravničkim stvaranjem prava, a aksiološke hijerarhije (osim kao kriteriji interpretativnih odabira) služe kao korisni alati rješavanja sukoba među načelima. I tako dalje.

16Ako već sama interpretacija nije kognitivna, nego odlučujuća djalatnost; onda je, tim prije, i stvaranje prava odlučujuća djelatnost. U stvari, stvaranje prava je izvorna nomopoietička djelatnost sudaca i drugih pravnika: “zakonodavstvo u međuprostoru”, kako se obično naziva.

2 Ontološki realizam

17Realizmu je svojstvena empiristička ontologija prava: pravo nije ukupnost apstraktnih entiteta (kao što su norme, vrijednosti, obveze, prava, i tomu slično), nego ukupnost društvenih činjenica određene vrste. Ali od kojih se to činjenica sastoji pravo? Ovo pitanje zahtijeva jasan odgovor.

2.1 Pravo kao ukupnost normativnih tekstova

  • 16 Pod “zakonodavcem” u rodnom ili materijalnom smislu podrazumijeva se svaki normativi autoritet (ne (...)
  • 17 Usp. Rafael Hernández Marín, Introducción a la teoría de la norma jurídica, Madrid, Marcial Pons, 1 (...)

18Na prvoj (površnoj) razini analize – koja, uostalom, odgovara uobičajenom gledištu pravnika – riječ “pravo” označava samo normativne tekstove koje postavlja normativni autoritet (“zakonodavac” u materijalnom smislu,16 “suveren”). Označava, dakle, ukupnost normativnih formulacija.17 Nesporno je da su normative formulacije ili odredbe činjenice, i to činjenice posebne vrste: jezični entiteti, akti jezika.

19Takav pojam prava – iako poprilično pojednostavljujući, kako ćemo uskoro i vidjeti – nije lišen heurističke svrhe. Služi razjašnjavanju stvaranja i, rekao bih, fundamentalne ontologije prava.

  • 18 A ne misteriozni stanovnici svijeta “Sollen”.

20Na prvom mjestu (ontologija), pravne norme nisu ništa drugo nego jezični entiteti.18

  • 19 Suprotno onom što misle neki jusnaturalisti. Vidi, među mnogima, i Michel Villey, Le droit dans les (...)
  • 20 Dubislavov moto citirao je i Kelsen u svom ponzatom eseju: Hans Kelsen, Diritto e logica (1965), u: (...)

21Na drugom mjestu (stvaranje), one se stvaraju aktima “zakonodavstva” pa tako ne postoji pravo “u prirodi” ili “u stvarima”:19 nema prava bez zakonodavca. Kako je to slikovito izrazio Walter Dubislav: “Kein Imperativ ohne Imperator”, nema naredbi bez naredbodavca.20

  • 21 Tako, između ostalih, Rafael Hernández Marín, Interpretación, subsunción, y aplicación del derecho, (...)

22Međutim, normativi tekstovi zahtijevaju interpretaciju. To hoće reći da je naivno i pojednostavljujuće poistovjetiti pravo i normativne tekstove.21 Ako se određenu normativnu formulaciju može razumjeti u smislu N1 (doslovno značenje na prvi pogled), ali i u smislu N2 (pretpostavljena namjera normativnog autoriteta), što je onda pravo: N1 ili N2?

23Reći ćemo, dakle, da pravo baš i nije jedinstvo normativnih tekstova, nego jedinstvo značenja – odnosno normi – izvedenih iz tih normativnih tekstova pomoću interpretacije i – kako smo već objasnili – pomoću pravničkog stvaranja prava. U ovom smislu, normativi tekstovi nisu “pravo”: radi se tek o “izvorima prava”.

24Ovu je ideju, bolje od ikoga drugog, izrazio John Chipman Gray, jedan od utemeljitelja (američkog) pravnog realizma.

  • 22 John Chipman Gray, The Nature and Sources of the Law, Second edition from the author’s notes, by R. (...)

After all, it is only words that the legislature utters; it is for the courts to say what these words mean; that is, it is for them to interpret legislative acts. [...] And this is the reason why legislative acts, statutes, are to be dealt with as sources of Law, and not as a part of the Law itself. [...] The courts put life into the dead words of the statute.22

  • 23 Gray 1948 (bilj. 22), 170.

It may be urged that if the Law of a society be the body of rules applied by its courts, then statutes should be considered as being part of the Law itself, and not merely as being a source of the Law; that they are rules to be applied by the courts directly, and should not be regarded as fountains from which the courts derive their own rules. [...] And if statutes interpreted themselves, this would be true; but statutes do not interpret themselves; their meaning is declared by the courts, and it is with the meaning declared by the courts, and with no other meaning, that they are imposed upon the community as Law.23

2.2 Pravo kao ukupnost normi

25 Iz tog razloga, prelazeći na drugi (srednji) nivo analize, riječ “pravo” prikladno je koristiti ne samo za označavanje ukupnosti autoritativno postavljenih normativnih formulacija, nego i ukupnosti normi izvedenih iz tih formulacija pomoću interpretacije.

26Ova ukupnost heterogena je u jednom važnom smislu. U stvari, s pozicije diskursa pravih stručnjaka, ne može se sve pravne norme shvatiti kao (prihvatljiva) značenja prethodno postavljenih normativnih formulacija. Kao što je već rečeno, (nebrojivo) mnogo je onih normi koje su rezultat “stvaralačke” aktivnosti, a ne “interpretativne” aktivnosti u užem smislu.

27Ukupnost normi uključuje, dakle, dvije podukupnosti:

  1. norme koje daju značenje (jedno od prihvatljivih značenja) neke normative formulacije koju je postavio “zakonodavac”, i koje su rezultat interpretative aktivnosti u užem smislu;

  2. norme koje se ne mogu povezati s određenom normativnom formulacijom u smislu njenog značenja, i koje su rezultat različitih pravnostvaralačkih aktivnosti pravnika, sudaca, odnosno pravnih stručnjaka općenito.

28Čini se da obje ove kategorije normi ovise o tipu intelektualne (ili diskurzivne) aktivnosti pravnih stručnjaka. Jedne ovise o interpretaciji, a druge o (skrivenom) načinu stvaranja normi kojeg smo nazvali “pravničko stvaranje prava”.

29S te točke gledišta, pravo se ukazuje ne (samo) kao rezultat jezičnih radnji donošenja normativnih formulacija, nego i jezičnih radnji interpretacije, razrade i kreativne manipulacije u koje se, u vezi tih formulacija, upuštaju pravni stručnjaci.

30Tako gledano, može se reći da pravo ovisi o kombinaciji ovih dviju različitih stvari: (a) stvaranja normativnih tekstova, i (b) interpretacije tih tekstova i manipulacije njima. Nema prava bez normativnih tekstova za interpretiranje (prva ontološka teza), a ni bez interpretacije tih tekstova i manipulacije njima (druga ontološka teza).

  • 24 Ili barem k različitim mogućim rješenjima jednog slučaja.

31Događa se, makar dijakronično, to da su doktrina i praksa prožeti neslaganjima, što je i normalno: mnoge su odredbe predmet različitih suprotstavljenih interpretacija; postojanje neiskazane norme u pravnom poretku već je samo po sebi dvojbeno (upravo utoliko što je norma neiskazana). Različite interpretacije i pravničke konstrukcije vode k različitom viđenju normi,24 a utoliko i (djelomično) različitim pravnim poretcima.

32Sukladno jednoj doktrini i/ili jednom shvaćanju u praksi, poredak uključuje – pretpostavimo – iskazane norme N1, N2, N3 i neiskazane norme N4, N5; dok po nekom drugom shvaćanju uključuje iskazane norme N1, N2, (ne i normu N3) i neiskazane norme N4, N5, a i neiskazanu normu N6. Suočeni smo, dakle, s dva različita poretka.

33Najzad, trebamo se sada zapitati: što je pravo u ovim okolnostima? Koji od dva poretka je pravo? Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, treba prijeći na treći nivo analize, koji odgovara trećem pojmu prava.

  • 25 I kako to priželjkuje prva ontološka teze. “Krajnji” je, u ovom smislu, pravni pozitivizam, primjer (...)

34 Kao što se i vidi, čak je i ovaj drugi pojam prava nezadovoljavajući: uvodi više problema nego što ih rješava. Ipak, nije lišen heurističke korisnosti: zasluga mu je u tome što naglašava činjenicu da pravo, strogo uzevši, nije samo jednostrani produkt “zakonodavaca”, kako to smatra krajnji juspozitivizam.25 U praksi nije riječ samo o “zakonodavcima”, nego i o interpretima, i pravo, barem u jednom smislu te riječi, nastaje baš u njihovoj interakciji. Nezamislivo je pravo bez interpreta (posebno pravnika), kao što je i religija nezamisliva bez svećenika.

2.3 Pravo kao ukupnost vrijedećih normi

  • 26 Možda je korisno ukratko pojasniti pojam “primjena prava”. Riječ “primjena” ima različita značenja, (...)
  • 27 Eugenio Bulygin, El concepto de vigencia en Alf Ross (1963), u: Carlos Eduardo Alchourrón & Eugenio (...)

35 Na trećoj (dubinskoj) razini analize, riječ “pravo” označava ukupnost vrijedećih normi, to jest onih koje su doista primjenjivane – odnosno korištene za opravdavanje odluka – u prošlosti, a očekuje se da će ih primjenjivati i u budućnosti upravo oni organi koji “primjenjuju” pravne odredbe:26 a to su, naravno, suci, ali i upravni i visoki ustavni organi.27

  • 28 Tako Andrea Pugiotto u: Sindacato di costituzionalità e “diritto vivente”. Genesi, uso, implicazion (...)

36Drugim riječima, iako postoje različite interpretacije normativnih formulacija, kao i različite konstrukcije neiskazanih normi, uvijek (bolje rečeno: gotovo uvijek), istodobno postoje i one interpretacije i pravne konstrukcije koje su općenito prihvaćene i dominantne: ono što talijanski Ustavni sud naziva “živuće pravo”.28

  • 29 Odnosi se na sve organe koji primjenjuju pravo, a ne samo na one pravosudne.

37 Uzmimo prethodni primjer: sukladno doktrini D1, poredak uključuje norme (iskazane i neiskazane) N1, N2, N3, N4, N5; s druge strane, sukladno doktrini D2, poredak uključuje norme (iskazane i neiskazane) N1, N2, N4, N5, N6. Da bi se saznalo koji se poredak primjenjuje, potrebno je prethodno utvrditi koje se norme primjenjuju, a koje ne. Naravno, posve je moguće da se, empirijskom analizom pravne prakse (u širem smislu29), utvrdi da se primjenjuju norme N1, N2, N4, N5, možda i neka norma N7, ali ne i norme N3 i N6.

38Važno je naglasiti da, u pravilu, dominantni poredak nije (samo) proizvod sudske prakse (u najširem smislu) – kako to smatraju neki krajnji pravni realisti, nego (a možda i prije svega) i pravne doktrine. Pravni stručnjaci uvijek pridonose stvaranju vrijedećeg prava (“pravo” u ovom trećem smislu riječi).

  • 30 To stajalište zauzima, primjerice, Ulises Schmill, u jednom (još) neobjavljenom radu u kojem, poslj (...)

39Također – tim više jer to nije očito – važno je naglasiti da je vrijedeće pravo pretežno stvoreno extra ordinem, da ga ne stvara normativni autoritet, nego da ga stvaraju suci i (možda, osobito) pravni znanstvenici. Norme su to koje su, moglo bi se reći, “formalno nevaljane”, s obzirom na to da pravnici i (u mnogim pravnim poretcima) suci uopće nisu ovlašteni stvarati pravne norme.30 Dakle, nevaljane norme, a unatoč tomu, norme zbiljski vrijedeće: primjenjivane su u prošlosti, a predvidljivo je kako će se primjenjivati i u budućnosti.

  • 31 Što je podukupnost unutar prethodno navedene ukupnosti.

40 Ukratko, kao “pravo” mogu se uzeti barem tri posve različite stvari: (i) ukupnost normativnih tekstova; (ii) ukupnost normi koje su plod “kreativne” interpretacije tih normativnih tekstova i manipulacije njima; i najzad (iii) ukupnost vrijedećih normi.31 Time dolazimo do epistemološke teze.

3 Epistemološki realizam

  • 32 Chiassoni 2012 (bilj. 1), 248: „Ponekad “pravna znanost” nije ništa drugo nego preslika latinskih f (...)

41Radi izlaganja (dvostruke) epistemološke teze, uvodno je potrebno izložiti jedno razlikovanje.32

  • 33 Zaista postoje određene teorijske struje koje pravnu znanost poimaju kao jednu “praktičnu znanost”: (...)

42U pravničkom jeziku, izraz “pravna znanost” ne označava ništa drugo nego rad samih pravnika (ovdje se misli na akademske pravnike): naziva se još i “doktrina” ili “dogmatika”. Očito je, takorekuć, da pravnici pokušavaju označiti svoj rad kao izvorno znanstveni pothvat koji je – mora se pretpostaviti, u svjetlu modernog poimanja znanosti – čisto deskriptivan: nije ni vrednujući, a nije ni preskriptivan.33

  • 34 Jeremy Bentham, An Introduction to the Principles of Morals and Legislation, ed. by J.H. Burns and (...)

43Međutim, u jeziku opće teorije prava, isti izraz teži poprimanju jednog drukčijeg smisla: obično ne označava samo djelatnost pravnika, nego prvenstveno jedan model – ideal – spoznavanja i opisivanja prava, tek djelomično podudaran sa shvaćanjem aktualne dogmatike.34

44Zbog toga su, u pogledu pravnog realizma, kombinirane dvije različite teze: prva je deskriptivna teza o doktrini ili, drugim riječima, o dogmatici (§ 3.1), druga je preskriptivna teza o znanstvenoj spoznaji prava, odnosno o pravnoj znanosti kao takvoj (§ 3.2).

3.1 Doktrina

45S gledišta pravnog realizma, kako je to već navedeno i zbog već iznesenih razloga, ne može se smatrati da je djelatnost akademskih pravnika baš “znanost”.

  • 35 U proširenom obliku: “Iskazana norma N1 pripada poretku. Norma N2 implicitna je normi N1. Utoliko i (...)

46Naravno, studije pravnika (gotovo) uvijek pridonose spoznaji prava, na određen način. Međutim, iz jednog pogleda bez iluzija, čini se vrlo jasnim da njihovi diskursi uopće nisu posve deskriptivni, barem ne u svojoj cjelini: mnoge doktrinarne tvrdnje – i to one koje su, najzad, karakteristične za doktrinarnu praksu, lišene su istinosnih vrijednosti. Interpretativni (odlučujući) iskazi, kako smo već vidjeli, prvenstveno su pripisujuće prirode. Iskazi koji oblikuju neiskazane norme (prikriveno) su preskriptivni. “Prikriveno“, s obzirom na to da se obično ne predstavljaju kao normativne formulacije, nego kao iskazi koji opstoje baš u normama: “(Neiskazana) norma N pripada poretku.”.35

  • 36 U tom smislu ogledan je esej Norberta Bobbija, Scienza del diritto e analisi del linguaggio (1950), (...)

47 S gledišta svojstvenog analitičkoj filozofiji prava, doktrina bi bila metajezik, imajući za svoj predmet jezik “zakonodavca”.36 Takva konstrukcija doktrine izgleda privlačno, ali je nažalost varljiva.

48Recimo ovako: nemoguće je pomiješati srčanu bolest i medicinsku znanost koja je opisuje, samim tim što srčane bolesti, za razliku od medicinske znanosti, nisu jezične tvorevine; a kad je riječ o odnosu prava i pravne znanosti, takva zbrka je moguća i ona nastaje. Tomu je tako jer “zakoni” (u materijalnom smislu), kao i sama pravna znanost, nisu ništa drugo nego jezične tvorevine (diskursi).

  • 37 Strogo uzevši, metalingvistični su interpretativni iskazi; ali ne i iskazi kojima se oblikuju “apok (...)

49Drugim riječima, nemoguće je, ili jednostavno nerealno, jasno razgraničiti jezik “zakonodavca” od jezika pravnika: oni su podvrgnuti jednom stalnom procesu osmoze. Ako dobro promotrimo, diskurs pravnika ne analizira diskurs normativnih autoriteta uvijek na razini metajezika, iako:37 prije svega pravnici stalno oblikuju i obogaćuju predmet svojih studija, poput violinista koji umeće apokrifne note u partituru prema kojoj svira.

  • 38 Osim, naravno, doktrinarno formuliranih (apokrifnih) normi koje su postale vrijedeće putem odluka o (...)

50 To hoće reći da interpretacija i pravničko stvaranje prava nisu pravna “znanost” – kako to pravnici obično smatraju – nego su dio samog prava, a time i dio predmeta pravne znanosti kao takve. Najzad, opisivanje vrijedećeg prava zahtijeva razmatranje doktrine kao integralnog dijela samog prava.38 Doktrina nije znanstvena spoznaja prava, nego dio njenog predmeta.

  • 39 Ross 1958 (bilj. 2), posebno 46. Time se ne želi reći da diskurs pravnika (pogotovo kada pišu udžbe (...)

51Na kraju, s pragmatičnog gledišta, doktrinarni se diskurs – interpretativni i konstruktivni – može zamisliti kao skup smjernica koje su de sententia ferenda upućene organima primjene, pogotovo sucima.39

3.2 Pravna znanost

  • 40 Svim trima, kako ćemo vidjeti, doprinosi, na relevantan način, ista doktrina, koja dakle uključuje (...)

52 S točke gledišta pravnog realizma, pravna znanost, u smislu znanstvene spoznaje prava, kroz tri značenja koja smo dodijelili riječi “pravo” – može poprimiti tri različita oblika.40 Uostalom, ti su oblici međusobno (posebno drugi i treći) savršeno integrirani: na neki način, riječ je o stranama iste medalje.

53Ne propuštamo zapaziti kako ni u jednom od tih triju oblika pravnu znanost ne sačinjavaju opisi “obveza”, “prava” i drugih sličnih entiteta. Suprotno uvriježenom mišljenu, ona se ne sastoji od iskaza o normativnoj kvalifikaciji ponašanja. (“Obvezno je p”, “Zabranjeno je q”, itd.)

  • 41 Uberto Scarpelli, Le ‘proposizioni giuridiche’ come precetti reiterati, u: Rivista internazionale d (...)
  • 42 Riccardo Guastini, Sollsätze. An Exercise in Hard Legal Positivism, u: Pierluigi Chiassoni (ur.), T (...)

54Nemala je važnost posljedice da iskazi pravne znanosti, suprotno shvaćanju koje zastupa Kelsen (i mnogi drugi pored njega), nipošto nisu deontološki iskazi kroz koje se, poput jeke,41 ponavljaju norme na koje se ti iskazi odnose.42

55(i) Kognitivna interpretacija. Obično se pravnici – osim kada pišu sveučilišne udžbenike – uglavnom bave “odlučujućom” interpretacijom, odnosno pripisuju jednom ili drugom normativnom tekstu određeno značenje, odbacujući pritom druga podjednako vjerodostojna značenja, i nastojeći svoje značenje prikazati kao “ono pravo” (odnosno kao jedino) ispravno značenje. Međutim, odlučujuća interpretacija logički (ne psihološki) pretpostavlja “kognitivnu” interpretaciju, odnosno identifikaciju prihvatljivih značenja odnosnog normativnog teksta.

56 Dakle, kognitivna interpretacija (“Odredba D može izraziti normu N1 ili normu N2”), tako uobičajena u djelatnosti pravnika, doprinosi, makar skromno, spoznaji prava, shvaćenog kao ukupnost normativnih tekstova. Ona osvjetljuje (neprijepornu) višeznačnost normativnih formulacija i nedorečenost normi.

57 Čini se da iskazi karakteristični za kognitivnu interpretaciju polaze od dva tipa interpretacije. Ti iskazi mogu biti dvojako shvaćeni:

  1. kao prognoze o budućem interpretativnom smjeru (prvenstveno organa primjene): “Odredbu D vjerojatno će se interpretirati u smislu N1 ili u smislu N2”; ili

    • 43 Onaj tko oblikuje takve smjernice očito unaprijed priprema vrednovanje budućih (prvenstveno sudskih (...)

    kao interpretativne smjernice (upućene organima primjene) koje ograničavaju područje “ispravnih” značenja: “Odredba D dopušta interpretacije N1 i N2, i ni jednu drugu (u smislu da su ove obje “ispravne”, dok bi svaka druga bila “neispravna”).43

58Očito je da su iskazi ove druge interpretacije preskriptivne, a ne deskriptivne, naravi.

  • 44 Taj je izraz posuđen od Norberta Bobbija, Essere e dover essere nella scienza giuridica (1967), sad (...)
  • 45 Na određenom mjestu i u određeno vrijeme, naravno.

59(ii) (Deskriptivna) pravna metaznanost.44 Shvaćanje prava kao ukupnosti (ne normativnih formulacija nego) normi – iskazanih i neiskazanih – daje očit doprinos spoznaji prava, kroz opisivanje i rekonstruiranje smjernica – interpretativnih i “konstruktivnih” – prisutnih u pravnoj kulturi:45 doktrini i sudskoj praksi.

60I ovo je uobičajena praksa za pravnike te nezanemarivo doprinosi spoznaji prava. Doprinos je nezanemariv utoliko što je poznavanje postojećih smjernica preliminarno za identifikaciju prevladavajućih i dominantnih pravaca. A poznavanje potonjih je, na svoj način, preliminarno za identifikaciju vrijedećeg prava.

  • 46 S tom razlikom što, u brojnim područjima, pravosudni organi – osobito oni najviše instance – još uv (...)

61(iii) Opisivanje vrijedećeg prava. Shvati li se pravo kao ukupnost vrijedećih normi, opisivanje prava zahtijeva prepoznavanje normi koje pravosudni organi i, općenitije, svih organi primjene, efikasno primjenjuju.46

62Naravno, samo ondje gdje vrijedeće norme postoje: ondje gdje ne postoje, pravna znanost može tek zapaziti postojeće nesuglasice, područja nesigurnosti, i slično.

  • 47 Eugenio Bulygin, Norme, validità, sistemi normativi, Torino, Giappichelli, 1995, gl. IV i VI.

63Možemo se složiti s rasprostranjenim mišljenjem po kojem se opisivanje vrijedećeg prava sastoji od normativnih propozicija.47 “Propozicija”, jer se radi o iskazima obdarenima istinosnom vrijednošću. “Normativnih”, jer se odnose na norme. Međutim, uz tri dodatna pojašnjenja: prvo se odnosi na logički oblik normativnih propozicija, drugo na uvjete njihove istinitosti, a treće na njihov praktični domet.

  • 48 Ross 1958 (bilj. 2), gl. 2. Ross, u stvari, ovdje piše o opisivanju “valjanog” (valid) prava. No, o (...)

64(a) Normativne propozicije – spomenute prethodno – nisu deontološki iskazi o normativnoj kvalifikaciji ponašanja: prije svega su to iskazi koji opstoje u (vrijedećim) normama.48

  • 49 Ne smije se pomiješati s valjanošću: nisu sve valjane norme vrijedeće, niti su sve vrijedeće norme (...)
  • 50 Ovdje svjesno svodim pravnu opstojnost na “vrijeđenje”(u smislu definiranom u tekstu).

65Pravna “opstojnost” norme49 nije nešto različito od njenog pripadanja jednom normativnom poretku. Utoliko su normativne propozicije iskazi koji potvrđuju pripadnost (vrijedećih) normi normativnim poretcima: “Norma N pripada poretku O”.50

  • 51 Poznavanje dominantnih pravaca doktrine i sudske prakse (“ideologija izvora”, kako kaže Ross, koris (...)

66(b) Normativna propozicija je istinita samo ako je predvidljivo da će se norma na koju se ona odnosi primjenjivati u budućnosti. Naravno, iako ne nužno, norma je predvidljivo primjenjiva u budućnosti ako je bila primjenjivana u prošlosti.51

  • 52 Vidi gore pod točkom (a).

67(c) S praktičnog stajališta, normativne se propozicije – iako to nije njihov logički oblik52 – može shvatiti kao propozicije za buduće slučajeve: predviđanja o budućoj primjeni normi na koje se odnose. Stoga se, najzad, može reći da tu nije riječ samo o propozicijama o normama, iako se tako čini, nego redovito i o propozicijama o činjenicama.

Top of page

Bibliography

Aulis AARNIO, 1987: The Rational as Reasonable. A Treatise on Legal Justification. Dordrecht: Reidel.

John AUSTIN, 1879: Lectures on Jurisprudence or The Philosophy of Positive Law. 4th ed. by R. Campbell. London: John Murray.

Jordi Ferrer BELTRÁN, Giovanni Battista RATTI (Eds.), 2011: El realismo jurídico genovés. Madrid: Marcial Pons.

Jeremy BENTHAM, 1996: An Introduction to the Principles of Morals and Legislation. Ed. by J.H. Burns and H.L.A. Hart. Oxford: Clarendon Press.

Norberto BOBBIO, 2012: Scienza del diritto e analisi del linguaggio (1950). In Norberto Bobbio, Saggi sulla scienza giuridica. Torino: Giappichelli.
—— 2012: Sul ragionamento dei giuristi (1954). In Norberto Bobbio, Saggi sulla scienza giuridica. Torino: Giappichelli.
—— 2012: Essere e dover essere nella scienza giuridica (1967). In Norberto Bobbio, Saggi sulla scienza giuridica. Torino: Giappichelli.

Eugenio BULYGIN, 1991: El concepto de vigencia en Alf Ross (1963). In Carlos Eduardo Alchourrón, Eugenio Bulygin, Análisis lógico y derecho. Madrid: Centro de estudios constitucionales.

—— 1995: Norme, validità, sistemi normativi. Torino: Giappichelli.

Silvana CASTIGONE, Carla FARALLI, Mariangela RIPOLI (Eds.), 2002: Il diritto come profezia. Il realismo americano: antologia di scritti. Torino: Giappichelli.

Pierluigi CHIASSONI, 1999: La giurisprudenza civile. Metodi d’interpretazione e tecniche argomentative. Milano: Giuffré.
—— 2007: Tecnica dell’interpretazione giuridica. Bologna: Il Mulino.
—— 2012: Il realismo radicale della teoria pura del diritto. Materiali per una storia della cultura giuridica, n. 1.
—— 2012: Dos preguntas, una solución. Sobre el realismo radical de Hans Kelsen. In José Juan Moreso, José Luis Martí (Eds.), Contribuciones a la filosofía del derecho. Imperia i Barcelona, 2010, Madrid: Marcial Pons.

Paolo COMANDUCCI, 1999: L’interpretazione delle norme giuridiche. La problematica attuale. In Mario Bessone (Ed.), Interpretazione e diritto giurisprudenziale, I. Regole, metodi, modelli. Torino: Giappichelli.
——2010: Hacia una teoria análitica del derecho. Ensayos escogidos. Madrid: Centro de estudios políticos y constitucionales.

Luigi FERRAJOLI, 2007: Principia Juris. Teoria del diritto e della democrazia, vol. I, Teoria del diritto. Roma-Bari: Laterza.

William W. FISHER III, Morton J. HORWITZ, Thomas A. REED (Eds.), 1993: American Legal Realism. New York-Oxford: Oxford U.P.

John Chipman GRAY, 1948: The Nature and Sources of the Law. Second edition from the author’s notes, by R. Gray. New York.

Riccardo GUASTINI, 1997: Interpretive Statements. In Ernesto Garzón Valdés, Werner Krawietz, Georg Henrik von Wright, Ruth Zimmerling (Eds.), Normative Systems in Legal and Moral Theory. Festschrift for Carlos E. Alchourrón and Eugenio Bulygin. Berlin: Duncker & Humblot.
—— 2001: Sollsätze. An Exercise in Hard Legal Positivism. In Pierluigi Chiassoni (Ed.), The Legal Ought. Torino: Giappichelli.
—— 2011: Rule-Scepticism Restated. In Leslie Green, Brian Leiter (Eds.), Oxford Studies in Philosophy of Law, Vol. 1. Oxford: Oxford U.P.
—— 2011: Interpretare e argomentare. Milano: Giuffré.
—— 2012: Juristenrecht. Inventando derechos, obligaciones, y poderes. In Jordi Ferrer Beltrán, José Juan Moreso, Diego M. Papayannis (Eds.), Neutralidad y teoría del derecho. Madrid: Marcial Pons.

Herbert L. A. HART, 1983: Kelsen Visited (1963). In H.L.A. Hart, Esssays in Jurisprudence and Philosophy. Oxford: Oxford. U. P.

Hans KELSEN, 1950: The Law of the United Nations. London: Stevens & Sons.
—— 1952: Dottrina pura del diritto (1934). Torino: Einaudi.
—— 1966: Dottrina pura del diritto (1960). Torino: Einaudi.
—— 1989: Sulla teoria dell’interpretazione (1934). In Paolo Comanducci, Riccardo Guastini (Eds.), L’analisi del ragionamento giuridico. Materiali ad uso degli studenti, Vol. II. Torino: Giappichelli.
—— 1989: Diritto e logica (1965). in: In Paolo Comanducci, Riccardo Guastini (Eds.), L’analisi del ragionamento giuridico. Materiali ad uso degli studenti, Vol. II. Torino: Giappichelli.

Giorgio LAZZARO, 1965: Storia e teoria della costruzione giuridica. Torino: Giappichelli.

Brian LEITER, 2007: Naturalizing Jurisprudence. Essays on American Legal Realism and Naturalism in Legal Philosophy. Oxford: Oxford U.P.

Mario Giuseppe LOSANO, 1968: Sistema e struttura nel diritto. I. Dalle origini alla Scuola storica. Torino: Giappichelli.
—— 1972: Introduzione. In Rudolph von Jhering, Lo scopo nel diritto (1877). Torino: Einaudi.

Rafael Hernández MARÍN, 1998: Introducción a la teoría de la norma jurídica. Madrid: Marcial Pons.
—— 1999: Interpretación, subsunción, y aplicación del derecho. Madrid: Marcial Pons.

Eric MILLARD, 2006: Théorie générale du droit. Paris: Dalloz.

Karl OLIVECRONA, 1966: Linguaggio giuridico e realtà (1962). In Uberto Scarpelli (Ed.), Diritto e analisi del linguaggio. Milano: Comunità.
—— 1971: Law as Fact. II ed., London: Stevens. & Sons.

Giorgio PINO, 2010: Diritti e interpretazione. Il ragionamento giuridico nello stato costituzionale. Bologna: Il Mulino.

Andrea PUGIOTTO, 1994: Sindacato di costituzionalità e “diritto vivente”. Genesi, uso, implicazioni. Milano: Giuffrè.

Giovanni Battista RATTI, 2009: Sistema giuridico e sistemazione del diritto. Torino: Giappichelli.
—— 2009: Norme, principi, e logica. Roma: Aracne.
—— 2012: Diritto, indeterminatezza, indecidibilità. Madrid: Marcial Pons.

Alf ROSS, 1958: On Law and Justice. London: Stevens & Sons.
—— 1966: Tû-Tû (1951). In Uberto Scarpelli (Ed.), Diritto e analisi del linguaggio. Milano: Comunità.
—— 1966: La definizione nel linguaggio giuridico (1958). In Uberto Scarpelli (Ed.), Diritto e analisi del linguaggio. Milano: Comunità.
—— 1982: Il concetto di validità e il conflitto tra positivismo giuridico e giusnaturalismo (1962). In Alf Ross, Critica del diritto e analisi del linguaggio. Bologna: Il Mulino.
—— 1990: Il concetto di diritto secondo Hart (1962). In Silvana Castignone, Riccardo Guastini (Eds.), Realismo giuridico e analisi del linguaggio. Testi di Karl Olivecrona e Alf Ross. II ed. Genova: ECIG.

Uberto SCARPELLI, 1967: Le ‘proposizioni giuridiche’ come precetti reiterati. Rivista internazionale di filosofia del diritto.

Giovanni TARELLO, 1962: Il realismo giuridico americano. Milano: Giuffré.
—— 1974: Diritto, enunciati, usi. Bologna: Il Mulino.
—— 1980: L’interpretazione della legge. Milano: Giuffré.

Michel TROPER, 1994: Pour une théorie juridique de l’État. Paris: PUF.
—— 2001: La théorie du droit, le droit, l’État. Paris: PUF.
—— 2012: Le droit et la nécessité. Paris: PUF.

Michel VILLEY, 1989: Le droit dans les choses. In Paul Amselek, Christophe Grzegorczyk (Eds.), Controverses autour de l’ontologie du droit. Paris: PUF.

Max WEBER, 1958: Il metodo delle scienze storico-sociali. Torino: Einaudi.

Jerzy WRÓBLEWSKI, 1966: La normatività della scienza giuridica (1966). In Uberto Scarpelli (Ed.), Diritto e analisi del linguaggio. Milano: Comunità.

Gustavo ZAGREBELESKY, 1992: Il diritto mite. Legge, diritti, giustizia. Torino: Einaudi.

Top of page

Notes

1 Drukčiju, puno složeniju, karakterizaciju pravnog realizma izložio je Pierluigi Chiassoni u radu Il realismo radicale della teoria pura del diritto, u: Materiali per una storia della cultura giuridica, br. 1, 2012, 240 i dalje, u kojem se analitički objašnjava niz metodoloških i epistemoloških pretpostavki jednog “dobro shvaćenog” realizma, od kojih vrijedi spomenuti barem sljedeće: odbacivanje jusnaturalizma, empirizam, etički ne-kognitivizam. Vidi također Pierluigi Chiassoni, Dos preguntas, una solución. Sobre el realismo radical de Hans Kelsen, u: José Juan Moreso i José Luis Martí (ur.), Contribuciones a la filosofía del derecho. Imperia i Barcelona, 2010, Madrid, Marcial Pons, 2012.

2 Ovim trima tezama možda bi se moglo dodati i četvrtu: semantičku tezu, koja odgovara na pitanje “Koje je značenje pravnih pojmova?”. “Semantičkom” realizmu, ako ga tako možemo nazvati, predmet je značenje pravnih pojmova, kako onih postavljenih od strane normativnog autoriteta pri donošenju normi (shvaćenog ovdje kao “zakonodavac” u “materijalnom” smislu), tako i onih koje su uveli pravnici, opisujući sadržaj tih normi. Deontološki pojmovi – “obveza”, “zabrana”, “dopuštenje”, itd. – kao i pojmovi koji označavaju subjektivne pravne situacije – “pravo”, “ovlaštenje”, itd. – lišeni su semantičke odrednice. Ne označavaju nešto zbiljsko. Jednostavno, svode se na preskriptivnu, uređujuću ili normativnu funkciju: služe usmjeravanju ponašanja. Dogmatski termini – “vlasništvo”, “ugovor” itd. – podjednako su lišeni semantičke odrednice. Koriste se, kako od strane normotvorca tako i od strane pravnika, radi prikazivanja povezanosti između onih dijelova norme koji označavaju neki apstraktan predmet (npr. različite načine stjecanja prava vlasništva na stvari) i onih dijelova norme koji označavaju odgovarajuće pravne učinke (npr. različite pravne posljedice proizišle iz određenog načina stjecanja prava vlasništva na stvari). Ovo viđenje proizlazi iz djela Karla Olivecrone (Karl Olivecrona, Linguaggio giuridico e realtà, 1962, u: Uberto Scarpelli (ur.), Diritto e analisi del linguaggio, Milano, Comunità, 1966; Karl Olivecrona, Law as Fact, II ed., London, Stevens. & Sons, 1971) i Alfa Rossa (Alf Ross, Tû-Tû, 1951 i Alf Ross, La definizione nel linguaggio giuridico, 1958, u: Scarpelli 1966 (bilj. 2), Alf Ross, On Law and Justice, London, Stevens & Sons, 1958).

3 Riccardo Guastini, Rule-Scepticism Restated, u: Leslie Green i Brian Leiter (ur.), Oxford Studies in Philosophy of Law, sv. 1, Oxford, Oxford U.P., 2011.

4 Hans Kelsen, Sulla teoria dell’interpretazione (1934), u: Paolo Comanducci, Riccardo Guastini (ur.), L’analisi del ragionamento giuridico. Materiali ad uso degli studenti, sv. II, Torino, Giappichelli, 1989; Hans Kelsen, The Law of the United Nations, London, Stevens & Sons, 1950, “Preface. On Interpretation”; Hans Kelsen, Dottrina pura del diritto (1960), Torino, Einaudi, 1966, 386 i dalje.

5 Ne primjenjuju pravo samo suci (kako to često smatra ili se pak čini da smatra krajnji realizam), nego i, očito, upravni službenici te, manje očito, visoki ustavni organi.

6 Vidi infra prvu ontološku tezu.

7 Treba dodati da ukupnost normativnih iskaza neizbježno sadrži praznine (neregulirana činjenična stanja) i antinomije (činjenična stanja regulirana na dva proturječna načina): i jedne i druge, na temelju zabrane uskrate pravosuđa, koju poznaje većina modernih zapadnih pravnih poredaka, od suca zahtijevaju rješenje. Valja, međutim, napomenuti da praznine i antinomije ne prethode interpretaciji, nego je prate. Drugim riječima: s pozicije jedne određene interpretacije, javljaju se praznine i/ili antinomije koje, u svjetlu jedne drukčije interpretacije, mogu nestati.

8 Ovakav stav se ponajprije susreće kod američkih realista, “đenovske” realističke škole, kod nekih francuskih realista, pa čak i kod samog Kelsena (Hans Kelsen, Dottrina pura del diritto (1934), Torino, Einaudi, 1952, gl. VI; Kelsen 1966 (bilj. 4), gl. VIII). Što se tiče američkog realizma, valja uputiti na: Giovanni Tarello, Il realismo giuridico americano, Milano, Giuffé, 1962; William W. Fisher III, Morton J. Horwitz i Thomas A. Reed (ur.), American Legal Realism, New York-Oxford, Oxford U.P., 1993; Silvana Castignone, Carla Faralli & Mariangela Ripoli (ur.), Il diritto come profezia. Il realismo americano: antologia di scritti, Torino, Giappichelli, 2002; Brian Leiter, Naturalizing Jurisprudence. Essays on American Legal Realism and Naturalism in Legal Philosophy, Oxford, Oxford U.P., 2007. Što se tiče “đenovske škole”: Giovanni Tarello, Diritto, enunciati, usi, Bologna, Il Mulino, 1974; Giovanni Tarello, L’interpretazione della legge, Milano, Giuffré, 1980; Riccardo Guastini, Interpretare e argomentare, Milano, Giuffré, 2011; Pierluigi Chiassoni, La giurisprudenza civile. Metodi d’interpretazione e tecniche argomentative, Milano, Giuffré, 1999; Pierluigi Chiassoni, Tecnica dell’interpretazione giuridica, Bologna, Il Mulino, 2007; Paolo Comanducci, L’interpretazione delle norme giuridiche. La problematica attuale, u: Mario Bessone (ur.), Interpretazione e diritto giurisprudenziale, I. Regole, metodi, modelli, Torino, Giappichelli, 1999; Paolo Comanducci, Hacia una teoria análitica del derecho. Ensayos escogidos, Madrid, Centro de estudios políticos y constitucionales, 2010; Giovanni Battista Ratti, Sistema giuridico e sistemazione del diritto, Torino, Giappichelli, 2009; Giovanni Battista Ratti, Norme, principi, e logica, Roma, Aracne, 2009; Giovanni Battista Ratti, Diritto, indeterminatezza, indecidibilità, Madrid, Marcial Pons, 2012; vidi još Jordi Ferrer Beltrán i Giovanni Battista Ratti (ur.), El realismo jurídico genovés, Madrid, Marcial Pons, 2011. Što se tiče francuskih realista: Michel Troper, Pour une théorie juridique de l’État, Pariz, PUF, 1994; Michel Troper, La théorie du droit, le droit, l’État, Pariz, PUF, 2001; Michel Troper, Le droit et la nécessité, Pariz, PUF, 2012; Eric Millard, Théorie générale du droit, Pariz, Dalloz, 2006.

9 Što još više vrijedi, naravno, za pravne praznine i antinomije (v. bilj. 6).

10 Riccardo Guastini, Interpretive Statements, u: Ernesto Garzón Valdés, Werner Krawietz, Georg Henrik von Wright & Ruth Zimmerling (ur.), Normative Systems in Legal and Moral Theory. Festschrift for Carlos E. Alchourrón and Eugenio Bulygin, Berlin, Duncker & Humblot, 1997.

11 Čini se samorazumljivim da stipulirajuće definicije (uključujući redefinicije) nemaju istinosnu vrijednost. Navedeno ne isključuje mogućnost čisto kognitivne interpretacije (analogne informativnim definicijama). Takva je ona interpretacija koja se ograničava na nabrajanje različitih mogućih ili prihvatljivih značenja nekog normativnog teksta, ne opredjeljujući se pritom za neko od nabrojanih značenja. Na ovo ćemo se vratiti kod izlaganja o pravnoj znanosti (vidi infra, epistemološka teza). Na primjer, kod nekog nejasnog normativnog iskaza E, koji može značiti normu N1 ili normu N2, kognitivne naravi bio bi interpretativni iskaz “E može značiti N1 ili N2”, a odlučujuće naravi bio bi interpretativni iskaz “E znači N1”, kao i interpretativni iskaz “E znači N2”. Dakle, očito je da sudska interpretacija, kao i doktrinarna interpretacija u pretežnom dijelu; nije kognitivne, nego odlučujuće naravi.

12 Na prihvatljivosti interpretativnih odluka ustraje Aulis Aarnio, The Rational as Reasonable. A Treatise on Legal Justification, Dordrecht, Reidel, 1987.

13 Riccardo Guastini, Juristenrecht. Inventando derechos, obligaciones, y poderes, u: Jordi Ferrer Beltrán, José Juan Moreso i Diego M. Papayannis (ur.), Neutralidad y teoría del derecho, Madrid, Marcial Pons, 2012.

14 Izraz je očito posuđen od Rudolpha von Jheringa. S tim u vezi, vidi Giorgio Lazzaro, Storia e teoria della costruzione giuridica, Torino, Giappichelli, 1965; Mario Giuseppe Losano, Introduzione, u: Rudolph von Jhering, Lo scopo nel diritto (1877), Torino, Einaudi, 1972; Mario Giuseppe Losano, Sistema e struttura nel diritto. I. Dalle origini alla Scuola storica, Torino, Giappichelli, 1968, posebno dio drugi, gl. VIII.

15 Ukratko: (i) normativna praznina je nepostojanje pravne regulacije nekog činjeničnog stanja, dok je aksiološka praznina nepostojanje zadovoljavajuće (i postojanje nezadovoljavajuće) pravne regulacije; (ii) aksiološka hijerarhija je vrijednosni odnos među normama koji su, posredovanjem usporedivog vrijednosnog suda, uspostavili tumači normi; (iii) konkretizacija načela je uvođenje neiskazane norme snagom argumentacije; (iv) usklađivanje suprotstavljenih načela je uspostavljanje aksiološke hijerarhije među tim načelima; (v) stvaranje antinomije uvodi u abrogiranje, činjenje nevrijedećima ili derogiranje neke od normi koje međusobno proturječe (dok, s druge strane, postoje antinomije koje se ne mogu razriješiti pomoću unaprijed utvrđenih kriterija: na primjer, antinomije između ustavnih načela); (vi) neiskazana norma je ona norma kojom se ne daje neko prihvatljivo značenja određene odredbe.

16 Pod “zakonodavcem” u rodnom ili materijalnom smislu podrazumijeva se svaki normativi autoritet (ne samo zakonodavac u užem smislu, nego i ustavotvorac, kao i donositelji drugih propisa). Tako se i pod “zakonom” u rodnom ili materijalnom smislu podrazumijeva svaki normativi tekst (ne samo zakon u formalnom smislu, nego i ustav i drugi propisi).

17 Usp. Rafael Hernández Marín, Introducción a la teoría de la norma jurídica, Madrid, Marcial Pons, 1998.

18 A ne misteriozni stanovnici svijeta “Sollen”.

19 Suprotno onom što misle neki jusnaturalisti. Vidi, među mnogima, i Michel Villey, Le droit dans les choses, u: Paul Amselek & Christophe Grzegorczyk (ur.), Controverses autour de l’ontologie du droit, Pariz, PUF, 1989.

20 Dubislavov moto citirao je i Kelsen u svom ponzatom eseju: Hans Kelsen, Diritto e logica (1965), u: Comanducci, Guastini 1989 (bilj. 4).

21 Tako, između ostalih, Rafael Hernández Marín, Interpretación, subsunción, y aplicación del derecho, Madrid, Marcial Pons, 1999.

22 John Chipman Gray, The Nature and Sources of the Law, Second edition from the author’s notes, by R. Gray, New York, 1948, 124.

23 Gray 1948 (bilj. 22), 170.

24 Ili barem k različitim mogućim rješenjima jednog slučaja.

25 I kako to priželjkuje prva ontološka teze. “Krajnji” je, u ovom smislu, pravni pozitivizam, primjerice, Johna Austina.

26 Možda je korisno ukratko pojasniti pojam “primjena prava”. Riječ “primjena” ima različita značenja, ovisno o tome odnosi li se na odredbe (normative formulacije), pravila ili načela. Primijeniti odredbu, najjednostavnije rečeno, znači podvrći tu odredbu interpretaciji i, naravno, utemeljiti neku odluku na toj odredbi. Primijeniti pravilo (iskazano ili neiskazano) znači iz tog pravila deducirati individualnu preskripciju. Primijeniti načelo znači konkretizirati to načelo, odnosno iz tog načela argumentirano izvesti neiskazana pravila. V. Giorgio Pino, Diritti e interpretazione. Il ragionamento giuridico nello stato costituzionale, Bologna, Il Mulino, 2010.

27 Eugenio Bulygin, El concepto de vigencia en Alf Ross (1963), u: Carlos Eduardo Alchourrón & Eugenio Bulygin, Análisis lógico y derecho, Madrid, Centro de estudios constitucionales, 1991.

28 Tako Andrea Pugiotto u: Sindacato di costituzionalità e “diritto vivente”. Genesi, uso, implicazioni, Milano, Giuffrè, 1994.

29 Odnosi se na sve organe koji primjenjuju pravo, a ne samo na one pravosudne.

30 To stajalište zauzima, primjerice, Ulises Schmill, u jednom (još) neobjavljenom radu u kojem, posljedično tom stajalištu, zaključuje da dogmatske teze (doktrinarno oblikovane neiskazane norme) ne spadaju u pravo.

31 Što je podukupnost unutar prethodno navedene ukupnosti.

32 Chiassoni 2012 (bilj. 1), 248: „Ponekad “pravna znanost” nije ništa drugo nego preslika latinskih fraza “scientia iuris” i “iuris scientia”“, pa tako „označava doktrinarno proučavanje prava, ili doktrinu ili pravnu dogmatiku. [...] Ponekad, iako rjeđe, fraza “pravna znanost” označava znanstvenu spoznaju pozitivnog prava“, što „nije istoznačno s doktrinarnim proučavanjem prava, kako ga se tradicionalno shvaća i prakticira u zapadnim kulturama. Može se čak smatrati da je riječ o posve različitoj aktivnosti“. Jerzy Wróblewski, La normatività della scienza giuridica (1966), u: Scarpelli 1966 (bilj. 2), 335: „Pravnoj znanosti, kao i svakoj drugoj znanosti, može se pristupiti s dva krajnje različitih gledišta. Prvo gledište je ono deskriptivno, koje se ima pri promatranju onakve pravne znanosti kakvu prakticira grupa ljudi u određenom trenutku. Drugo gledište je ono koje je zaokupljeno oblikovanjem programa za “pravu”, “radikalno znanstvenu”, itd. pravnu znanost, i ima za cilj poboljšati postojeću pravnu znanost“.

33 Zaista postoje određene teorijske struje koje pravnu znanost poimaju kao jednu “praktičnu znanost”: diskurs koji nipošto nije kognitivan nego je, naprotiv, preskriptivan. Dva su usamljena primjera: Gustavo Zagrebelsky, Il diritto mite. Legge, diritti, giustizia, Einaudi, Torino, 1992; Luigi Ferrajoli, Principia Juris. Teoria del diritto e della democrazia, sv. I, Teoria del diritto, Laterza, Roma-Bari, 2007. Dakako, Zagrebelsky e Ferrajoli o tom imaju vrlo različite ideje. Ugrubo, i krajnje pojednostavljeno: Zagrebelsky, kao i “hermeneutički” orijentirani pravnici općenito, zadaćom pravne znanosti smatra iznalaženje (točnog) rješenja za svaki konkretan slučaj; a Ferrajoli pak smatra da je zadaća pravne znanosti usmjeravanje zakonodavstva, razotkrivanjem praznina i antinomija u pravnom poretku (osobito: praznine posljedične manjkavoj primjeni ustava, i antinomije posljedične neustavnosti zakona.).

34 Jeremy Bentham, An Introduction to the Principles of Morals and Legislation, ed. by J.H. Burns and H.L.A. Hart, Oxford, Clarendon Press, 1996, 293 i dalje; John Austin, Lectures on Jurisprudence or The Philosophy of Positive Law, 4. izd., London, R. Campbell i John Murray (ur.), 1879, 33, 176 i 220; Ross 1958 (bilj. 2); Alf Ross, Il concetto di diritto secondo Hart (1962), u: Silvana Castignone i Riccardo Guastini (ur.), Realismo giuridico e analisi del linguaggio. Testi di Karl Olivecrona e Alf Ross, II izd., Genova, ECIG, 1990; Kelsen 1966 (bilj. 4). Dodati je ovdje i metodološke radove Maxa Webera, sakupljene u zbirci Max Weber, Il metodo delle scienze storico-sociali, Torino, Einaudi, 1958.

35 U proširenom obliku: “Iskazana norma N1 pripada poretku. Norma N2 implicitna je normi N1. Utoliko i norma N2 pripada poretku.“ Treba reći da je taj odnos između iskazane norme i iz nje derivirane neiskazane norme rijetko odnos logičke implikacije.

36 U tom smislu ogledan je esej Norberta Bobbija, Scienza del diritto e analisi del linguaggio (1950), sad u: Norberto Bobbio, Saggi sulla scienza giuridica, Torino, Giappichelli, 2012, koji, među ostalim, u posve realističnoj maniri analizira intelektualne operacije karakteristične za doktrinu. Iz Bobbijevih analiza proizlazi kako se pravnici na ograničavaju samo na svoj jezik-predmet (diskurs zakonodavca), nego ga na različite načine “transformiraju”, kao što se procesom tehničke obrade transformira sirovina. Vidi i Norberto Bobbio, Sul ragionamento dei giuristi (1954), sada u: Bobbio 2012 (bilj. 36)

37 Strogo uzevši, metalingvistični su interpretativni iskazi; ali ne i iskazi kojima se oblikuju “apokrifne”, neiskazane norme.

38 Osim, naravno, doktrinarno formuliranih (apokrifnih) normi koje su postale vrijedeće putem odluka organa primjene.

39 Ross 1958 (bilj. 2), posebno 46. Time se ne želi reći da diskurs pravnika (pogotovo kada pišu udžbenike) ne sadrži iskaze koji su izvorno spoznajne naravi: primjerice, nabrajanje različitih prihvatljivih značenja datog normativnog teksta, kao i opisivanje stavova sudske prakse i, još općenitije, živućeg prava. Pojasnit ćemo nastavno.

40 Svim trima, kako ćemo vidjeti, doprinosi, na relevantan način, ista doktrina, koja dakle uključuje čak i čisto spoznajne diskurse.

41 Uberto Scarpelli, Le ‘proposizioni giuridiche’ come precetti reiterati, u: Rivista internazionale di filosofia del diritto, 1967; Herbert L. A. Hart, Kelsen Visited (1963), sada u: Herbert L. A. Hart, Esssays in Jurisprudence and Philosophy, Oxford, Oxford U. P., 1983.

42 Riccardo Guastini, Sollsätze. An Exercise in Hard Legal Positivism, u: Pierluigi Chiassoni (ur.), The Legal Ought, Torino, Giappichelli, 2001. Ideja, ovdje odbačena, jest da nema drugog načina da se opiše, primjerice, normu “Ubojice moraju biti kažnjene”, osim da je se ponovi: ustvari, ponavljajući, poput jeke, “Ubojice moraju biti kažnjene”. Primjećuje se: nisu bespredmetni deontički iskazi tipa “Sukladno pravu, ubojice moraju biti kažnjene”, koji očito imaju metalingvistički karakter, i u kojima se deontički izrazi ne koriste, nego tek spominju (među navodnicima).

43 Onaj tko oblikuje takve smjernice očito unaprijed priprema vrednovanje budućih (prvenstveno sudskih) interpretacija.

44 Taj je izraz posuđen od Norberta Bobbija, Essere e dover essere nella scienza giuridica (1967), sada u: Bobbio 2012 (bilj. 36).

45 Na određenom mjestu i u određeno vrijeme, naravno.

46 S tom razlikom što, u brojnim područjima, pravosudni organi – osobito oni najviše instance – još uvijek imaju zadnju riječ o tome.

47 Eugenio Bulygin, Norme, validità, sistemi normativi, Torino, Giappichelli, 1995, gl. IV i VI.

48 Ross 1958 (bilj. 2), gl. 2. Ross, u stvari, ovdje piše o opisivanju “valjanog” (valid) prava. No, on sam je pojasnio da je riječ o nesretnom prijevodu danske riječi koja, dakle, znači “vrijedeće”: tvrdnja o vrijeđenju jedne norme je «činjenična tvrdnja koja se odnosi na ukupnost društvenih činjenica» (Alf Ross, Il concetto di validità e il conflitto tra positivismo giuridico e giusnaturalismo, 1962, u: Alf Ross, Critica del diritto e analisi del linguaggio, Bologna Il Mulino, 1982, 152).

49 Ne smije se pomiješati s valjanošću: nisu sve valjane norme vrijedeće, niti su sve vrijedeće norme vljane.

50 Ovdje svjesno svodim pravnu opstojnost na “vrijeđenje”(u smislu definiranom u tekstu).

51 Poznavanje dominantnih pravaca doktrine i sudske prakse (“ideologija izvora”, kako kaže Ross, koristeći nesretan izraz) omogućuje, u određenim granicama, predviđanje primjene još neprimijenjenih “novih” normi. V. još i Bulygin 1991 (bilj. 27).

52 Vidi gore pod točkom (a).

Top of page

References

Bibliographical reference

Riccardo Guastini, “Redefinicija pravnog realizma”Revus, 19 | 2013, 83-96.

Electronic reference

Riccardo Guastini, “Redefinicija pravnog realizma”Revus [Online], 19 | 2013, Online since 10 June 2015, connection on 28 March 2024. URL: http://journals.openedition.org/revus/2407; DOI: https://doi.org/10.4000/revus.2407

Top of page

About the author

Riccardo Guastini

redoviti profesor filozofije prava, Sveučilište u Genovi

By this author

Top of page

Copyright

CC-BY-SA-4.0

The text only may be used under licence CC BY-SA 4.0. All other elements (illustrations, imported files) are “All rights reserved”, unless otherwise stated.

Top of page
Search OpenEdition Search

You will be redirected to OpenEdition Search